'Nije gotovo dok nije gotovo', odgovorila je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić kada su je u Saboru okružili novinari. Taman je bila pauza na aktualnom satu, nakon što je gotovo cijelo jutro premijer Zoran Milanović tumačio da u EU gotovo nitko nije zapazio to nešto s Lexom Perković, da je to zapravo 'nesuglasica jedne osobe', Viviane Reding, s Hrvatskom, da to natezanje nije ništa ozbiljno, nego kapric jedne političarke i da je to sjajna prilika da pokažemo svoje mišiće, kako smo punopravna i snažna država unutar EU-a…Taman je u maniri Roka Šikića probadao dvoglavu EU aždaju, kada je stiglo priopćenje Europske komisije da je pokrenuta procedura za sankcioniranje Hrvatske. Aždaja se baš opako trznula: nije samo Reding, nego ipak cijela Komisija, nije samo prijetnja, nego je pokrenuta ozbiljna procedura, nije da nitko ne zna, evo izvještaja iz Der Spiegela, EU Observera, Deutsche Wellea. Evo vijesti na Reutersu, ali što je to, kaže ionako premijer, to je samo jedna od tisuću vijesti.

Je li Milanović pokušao svoj nastup pred zastupnicima iskoristiti za uvjeravanje zašto bi trebalo dati podršku njegovom modelu odgođene primjene Lexa Perković, je li izvukao neke nove argumente? Ne. On je samo pokušao uvjeravati da to i nije neka osobita drama, da je sve pod kontrolom.

Samo je opet demonstrirao da sve one koji misle da bi se to trebalo brže i jednostavnije, da bi trebalo prekinuti to mrcvarenje, smatra: hadezeovcima, nedovoljno domoljubnima, budalama koje ne razumiju odnose u EU ili naprosto budalama u najširem smislu riječi. Ako se njega pita, sve je to napuhavanje priče. Ne radi štetu Hrvatskoj on, nego oni koji pitaju što on smjera. Problem ne postoji. Problem su oni koji smatraju da problema ima.

Pokazao nam je urbi et orbi da se ukopao i da se ne smjera pomaknuti ni milimetra. Pa kako onda ministrica Vesna Pusić smatra da 'nije gotovo dok nije gotovo'?

Možda bi se premijeru mogao na brzinu instalirati jedan savjetnik za stvarnost. Da mu prezentira stvarne reakcije široke javnosti, ne samo HDZ-a, da mu se objasni da postoje i nehadezeovci koji ne razumiju zašto smatra tako iznimno važnim zablokirati cijelu Hrvatsku svojim Lexom Perković.

Da se napravi istraživanje koje bi mu pokazalo da ljudi ovdje ne likuju jer je pokretanje procedure za sankcije pokazalo da nije bio u pravu kad je tvrdio da svega toga neće biti, da su zapravo tužni. Da su umorni. Da bi voljeli da se premijer bavi nekim smislenijim temama.

Zoran Milanović je danas opet prošao među svojim kolegama ministrima i svim koalicijskim suradnicima koji nam već danima poručuju u off the record složencima da im je dosta, i pred najboljima od najboljih u svojoj stranci, zastupnicima SDP-a, posve gol, ali nitko nije rekao 'car je gol', nego su opet pljeskali carevom novom ruhu.

'Riješit ćemo problem, na istoj smo strani i bit ćemo na istoj strani', poručila je ponovno Pusić, dopuštajući ponovno nastavak mrcvarenja i da 'ne bude gotovo dok nije gotovo'.

Vesna Pusić, neovisno o svim puštenim neslužbenim informacijama o zategnutim odnosima s premijerom, i neovisno o tome što je i javno govorila da je za rješavanje Lexa Perković po brzom postupku, svojim je novim nastupom opet postala sudionik. Zapljeskala je golom caru i pohvalila njegove svilene gaće.

Baš nas briga ako je kasnije zakolutala očima. U zapisnik ulazi to što je rekla. Ona i dalje pomaže tome da 'ne bude gotovo'.

Slično je bilo i s Josipom Lekom prije neki dan. Kada je predsjednik Sabora, u intervjuu Radiju 101, ocijenio prijedlog Zorana Milanovića da se osnuje saborsko povjerenstvo o 'slučaju Đureković' – besmislenim, svi su mediji to odmah zabilježili kao dragocjen trzaj: je li Leko taj koji će urazumiti Milanovića? Javnost kao da grozničavo traži nekog iz lijeve političke kolekcije tko bi Zoranu Milanoviću objasnio besmisao njegovog čudnog manevra.

Ali evo, Leko danas u Saboru kao da se natjecao u izboru snishodljivog tituliranja kada je ugostio premijera. Tako je umjesto 'poštovani predsjednik Vlade' završio s 'predsjednik Vlade, POŠTOVANI Zoran Milanović'. I lavovski je branio pokušaje da se provuku još poneka 'neprilična' pitanja predsjedniku Vlade. Umjesto predsjednik Sabora, bio je više kao batler premijera. Samo nekoliko dana nakon što se komentatorica Sandra Bartolović na portalu Forum upitala je li Leko predvodnik koji će objasniti Zoranu Milanoviću što je otišlo u krivo, on je više izgledao kao netko tko se povlači daleko iza prve linije bojišnice.

Bilo je nekakvih očekivanja i od Mimice. Nevena Mimice. Ne zato jer je poznat kao fajter ili hrabar političar, nego zato jer sjedi u Europskoj komisiji. Kada je pukla informacija da je Europska komisija 'jednoglasno' pustila u proceduru razmatranje sankcija Hrvatskoj, sve do trenutka dok premijer Milanović nije rekao da bi on na Mimičinom mjestu bio barem suzdržan u javnosti je tinjalo uvjerenje da je tako Mimica poručio Milanoviću 'da misli da je pretjerao'.

Da je, slikovito rečeno, birajući između svog standardnog EU kursa i novoprobuđenog milanovićevskog protureding kursa, Mimica izabrao EU kurs. Ima li išta više očekivanog? Od toga da Mimica uvijek bude bespogovorno na strani EU-a? Možda bi Mimica mogao urazumiti Milanovića?

Ali ne, čak se i Mimica morao oglasiti velikim i opsežnim priopćenjem da ništa nije bilo jednoglasno, da valjda stiša Milanovićev gnjev jer nije branio njega i napao Viviane Reding usred Bruxellesa.

Tako je i Mimica samo poslužio da 'ništa ne bude gotovo dok nije gotovo'. Ne zna valjda kako bi branio postupanje Zorana Milanovića, a opet, ne želi ga dalje ljutiti. Poručio je preko neslužbenog izvora u Dnevniku HRT-a da je 'govorio i objašnjavao hrvatski položaj', ali da niti nije bio protiv pokretanja procedure za sankcije.

Reklo bi se: Mimica se također sakrio. Ne može preuzeti taj težak teret savjetovanja premijera Milanovića o stvarnosti.

Od svih SDP-ovih ministara u Vladi jedino Orsat Miljenić govori o Lexu Perković, isključivo u suglasju s Milanovićem. Gotovo se i karakterno premetnuo u njega: sjetite se samo kako je s gotovo gadljivim izrazom lica slušao pitanja urednice Dnevnika o tome zašto se zakon 'mora' primjenjivati tek za godinu dana. Zašto? Zato!

Tko bi od drugih ministara možda mogao reći premijeru kako stvari stoje? Možda Arsen Bauk?

Ako je tako, ako je Vlada jedinstvena, ako se o Lexu Perković tek smjera razgovarati, ako se nikome ne žuri, ako je Ranko Ostojić tako lijepo objavio da ga baš briga što se prijete da će srezati novac za šengenski režim – jer on je već inkasirao za ovu godinu – ako predsjednik države poručuje da razumije sve strane, od EU-a do Vlade, oporbe i slučajnih prolaznika, ako mu vjerujemo da sa Sašom Perkovićem samo usput i načelno razgovara o slučaju Perković, onda smo zbilja završili u lutkarskom kazalištu. S luckastim carem i napirlitanim, smiješnim dvorjanima na pozornici.

Potraga za političarom koji bi urazumio premijera dok nije prekasno, za osobom koja bi mu diskretno prišapnula da je gol i da je vrijeme da se ogrne bilo čime, onda je posve izlišna.

Svi su onda jednako goli na toj pozornici.

Politika jest igra, nadmudrivanje, ali u kriznim trenucima treba znati presijecati. Ako Vesna Pusić i HNS toliko puta neslužbeno javljaju da ne mogu više s Milanovićem, a onda mu opet pridrže krpu za skrivanje golotinje, zapravo sudjeluju u tom teatru, u kojem i dalje samo nagađamo tko vuče konce.