Danas utorak 18. veljače 2020. djeluje kao iz nekoga drugog vremena. Toga je dana novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović položio i potpisao svečanu prisegu u dotad najskromnije priređenoj svečanosti u Uredu šefa države na Pantovčaku. Četrdesetak uzvanika nazočilo je preuzimanju najviše dužnosti u izvršnoj vlasti države koju, prema Ustavu, čini predstavljanje i zastupanje Republike Hrvatske u zemlji i inozemstvu. Sve je na toj inauguraciji djelovalo drukčije i avangardnije u odnosu na raniju praksu obilježenu glazbeno-scenskim ceremonijama na zagrebačkom Trgu svetog Marka.

Čak je i intoniranje hrvatske himne poprimilo autorski pečat u izvedbi po svemu posebne Josipe Lisac, dok je govor Zorana Milanovića, baš kao i njegov govor u Hrvatskom saboru prigodom preuzimanja dužnosti predsjednika Vlade u prosincu 2011., djelovao ispred svog vremena i prostora. 'Ovo je kuća za nas. Za sve nas …za one koji će se vratiti svojoj kući', zaključio je tada peti hrvatski predsjednik nakon stjecanja neovisnosti i dao misliti, prije svega, tadašnjoj Vladi i HDZ-u nije li njegovo preuzimanje dužnosti znak i za njihov silazak s vlasti.

Uostalom, gotovo pet godina najpopularnija političarka u zemlji, Milanovićeva prethodnica iz HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović (ne)očekivano je krahirala u posljednjim mjesecima svog mandata, a sam je HDZ na europskim izborima u svibnju 2019., sedam mjeseci prije predsjedničkih, ostvario najslabiji postotni rezultat stranke na nacionalnoj razini osvojivši isti broj mjesta u Europskom parlamentu, njih četiri, kao i slabašno vođen SDP. Milanovićevim dolaskom na čelo države tadašnja je oporba, predvođena još uvijek neraskoljenim socijaldemokratima, očekivala svoj momentum, pri čemu je novi predsjednik Republike ostavljao bitno drukčiji dojam od nekadašnjeg premijera. Pomirljiv, blag, uključiv, konstruktivan, prema sloganu normalan. Prva su ispitivanja javnog mnijenja u kontekstu dolaska na Pantovčak bivšeg SDP-ova predsjednika potvrdila da HDZ gubi primat i da ga samo čudo može spasiti od poraza i na parlamentarnim izborima. Međutim dogodilo se čudo zvano covid-19. Pandemija koronavirusne bolesti samo nekoliko tjedana nakon predsjedničke inauguracije zauvijek je promijenila i Hrvatsku i cijeli svijet. I više ništa nije isto.

Osim najave i – realizacije 'tvrde kohabitacije' između Zorana Milanovića kao šefa države te Vlade, na čijem se čelu nakon izbora za Hrvatski sabor u srpnju 2020. održao Andrej Plenković. Mnogima je Plenkovićeva najava o 'tvrdoj kohabitaciji', koju je dao čim su objavljeni rezultati drugog kruga predsjedničkih izbora, zazvučala pretjeranom. Je li premijer u tom trenutku znao nešto što javnost nije ili je to bila projekcija budućih odnosa njega i Milanovića temeljena na dugogodišnjem, očito turbulentnom poznanstvu, još od zajedničkog rada u Ministarstvu vanjskih poslova? Tim više jer je novi predsjednik uvelike izbjegavao bilo kakav sukob s HDZ-ovom vladom, navijestivši da će joj biti 'najbolji prijatelj' koliko je god to moguće. Dovoljno se sjetiti njegovih formulacija iz inauguracijskog govora: 'Kada je riječ o područjima izravne nadležnosti ili sunadležnosti predsjednika Republike, ali i općenito, ne kanim biti korektivni faktor, nego konstruktivni. Prema mom shvaćanju, upravo to proizlazi iz duha našeg Ustava.' Doista, Zoran Milanović nije postao korektivnim faktorom rada Vlade, ali još manje konstruktivnim. U dvije godine 'tvrde kohabitacije' međusobni odnosi grana izvršne vlasti primjer su destrukcije.

Pritom je hrvatski izum uspostavljanje kohabitacije ondje gdje joj ni nije mjesto. Naime kohabitacija je obnašanje dviju grana izvršne vlasti – šefa države i Vlade kao kolektivnog tijela – političkih aktera koji pripadaju različitim, redovito suparničkim političkim strankama ili koalicijama, i to u polupredsjedničkom sustavu vlasti kakav ima Francuska. U njemu je Vlada istodobno odgovorna parlamentu i predsjedniku, a sam predsjednik ima znatno šire ovlasti od šefa države u parlamentarnom sustavu. Čak i u francuskom slučaju prava kohabitacija nije česta. Nju je imao socijalistički predsjednik François Mitterrand uz degolističke vlade Jacquesa Chiraca (1986. - 1988.) i Édouarda Balladura (1993. - 1995.) te degolistički predsjednik Jacques Chirac uz socijalističku vladu Lionela Jospina (1997. - 2002.). Čeka li nova kohabitacija Francusku ove godine, znat će se nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora.

Hrvatska je primjenjujući konstitucionalni okvir francuske Pete Republike svoj polupredsjednički sustav vlasti imala od 1990. do 2000., a kako je to izgledalo u praksi, zna svatko od suvremenika prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kada je de facto bila predsjednička republika. Tijekom njegovih mandata na čelu države nije ni moglo doći do kohabitacije jer je HDZ premoćno pobjeđivao i na parlamentarnim izborima. Nakon ustavnih promjena svi su hrvatski predsjednici imali barem dio svog mandata prividnu 'meku kohabitaciju': Stjepan Mesić kao HNS-ov kandidat na predsjedničkim izborima uz HDZ-ove premijere Ivu Sanadera i Jadranku Kosor, Ivo Josipović kao SDP-ov kandidat uz Jadranku Kosor, a Kolinda Grabar Kitarović uz Zorana Milanovića. Jedino je potonja 'kohabitacija' poprimala konzistenciju one 'tvrde'.

Iako Andrej Plenković od prvog dana zagovara 'tvrdu kohabitaciju' sa Zoranom Milanovićem, koji je prvih nekoliko pandemijskih mjeseci uistinu izgledao kao Vladin 'najbolji prijatelj', nju je granitno tvrdom učinio predsjednik, a ne premijer. Danas njegove riječi o 'konstruktivnom faktoru' zvuče bajkovito, kao da je i njih poharala pošast. Gotovo nema tjedna u posljednjih godinu i pol da predsjednik Republike verbalno ne rešeta Vladu, njezina predsjednika i ministre, tako da i sintagma 'tvrda kohabitacija' ne djeluje dovoljno tvrdo za opis stvarnih odnosa dviju grana hrvatske izvršne vlasti. Čak i kada je potpuno u pravu glede neučinkovitosti Vlade i njezinih ministara u pojedinim pitanjima, šef države ne štedi verbalno streljivo, a dio članova Vlade, poput ministra obrane Marija Banožića, svakodnevna mu je meta. U kojem je trenutku 'najbolji prijatelj' postao 'tvrdi kohabitator' i – zašto? Prijelomni je događaj bilo uhićenje bivšeg čelnog čovjeka Janafa Dragana Kovačevića. Kada Milanović za HDZ-ovce tvrdi da u svom podrumu možda kriju Nataschu Kampusch, njega su pronašli u Kovačevićevu podrumu, odnosno u klubu u kojem se usred najstrožih mjera jelo, pilo, zabavljalo i gostilo oboritom ribom 'da se ne baci'. Ova su druženja, osim Milanovića, pohodili poneki ministri. I dok slična situacija upravo trese stolicu britanskog premijera Borisa Johnsona, Milanović je nakon svog razotkrivanja sam otkrio da vlastitu popularnost među biračima može održati skrećući pozornost na ionako problematične poteze i članove Vlade.

I uspio je. Od nekoć najomraženijeg političara među desnim dijelom biračkog tijela postao je ikonom desnice, ali i relativno najvećeg dijela biračkog tijela, pretvorivši se u njihovim očima u spoj Franje Tuđmana, Donalda Trumpa i stvarnog lidera Mosta. Zapravo u stvarnog šefa cijele oporbe, uključujući i dalje slabašno vođen SDP koji je nakon jednog neuvjerljivog dobio drugog neuvjerljivog predsjednika. No to nije točno. Zoran Milanović nije ni novi Franjo Tuđman, ni hrvatski Donald Trump, ni šef oporbe. On je autohtoni 'stand-up kritičar' Vlade, kojemu politički i osobno itekako odgovara to da je vodi Andrej Plenković sa suradnicima. Jer dok god Plenkovićev HDZ formira Vladu, Milanović ima gotovo nepresušno vrelo razloga za sve žešće kritiziranje.

Istodobno, Zoran Milanović sam predstavlja vlast te je osobno odgovoran za stanje u zemlji, sukladno svojim nemalim ustavnim ovlastima zbog kojih se hrvatski politički sustav opravdano naziva 'četvrtpredsjedničkim'. Ali i zbog svog utjecaja na javnost, poput usporedbe koronavirusne bolesti s karijesom. Stoga se najava 'tvrde kohabitacije' kao bumerang vratila Andreju Plenkoviću jer se našla u rukama neusporedivo tvrđeg sustanara na vlasti. U konačnici, riječ je o 'tvrdoglavoj', privatnim razlozima generiranoj kohabitaciji koja će nakon još nekog vremena elementarnog nefunkcioniranja ili blokiranja zajedničkih nadležnosti zadavati sve više glavobolja cijeloj zemlji. I dok smo prije dvije godine živjeli posljednje dane 'starog normalnog', novi predsjednik donio je doslovce 'novo normalno'. Ako ikomu odgovara 'tvrda kohabitacija', to je on.