Potpuno nepromišljeno počeli su mu postavljati ultimatume tipa ako nas ne primiš na razgovor doći ćemo ti s traktorima pod prozore, i tako ga stjerali u kut da brani elementarni premijerski autoritet, što je i napravio. A onda ih je i diskretno usmjerio prema dežurnom ramenu za plakanje na Pantovčaku, ali narugavši se i njima i Josipoviću da su taj razgovor najprije proglasili beskorisnim, a zatim ga ipak zatražili.

Odlično je, rekoh, to napravio Milanović, ali samo u okvirima vladarskog zanata, dok u političkom smislu nije jasno što će s tom pobjedom. Jest, pojeo je seljačke vođe za doručak, ali i izgubio saveznike za neke buduće gungule i gabule, dok se istodobno gura u savezništva koja ne mogu uspjeti jer ga druga strana neće ni naslikanoga. Mislim tu na one nedavne zvižduke i pogrde koje je doživio u Kninu, što se dogodilo iako je uložio puno moralnog, a nagađa se i konkretnog kapitala, da stekne prijateljstvo, uz minikarizmatičnog Ante Kotromanovića, i ultrakarizmatičnog Ante Gotovine. Trebala je to biti ulaznica koja mu sigurno otvara vrata braniteljskih udruga. Ali, nije se otvorilo ništa, kao što su uostalom propadali i svi dosadašnji pokušaji SDP-a, od Račana do danas, da se ne znam kakvim dodvoravanje približi nacionalističkoj, kvazipatriotskoj desnici. Tu kruha jednostavno nema.

A gdje je kruh?

Kruha, naravno, ima u poljoprivredi, i to i u doslovnom i u prenesenom značenju. Istinabog, sve se teže do njega dolazi, jer je poljodjelstvo stara rak-rana svih hrvatskih vlada. Uključujući i vremena socijalizma, iako je tada poljoprivreda i bez seljačkih poticaja, ali sa snažnim i modernim PIK-ovima, održavala razinu proizvodnje (pa i europski respektabilnog sjemenskog inženjeringa) koja posramljuje ovu današnju. Naravno da je u tu lošu situaciju ugrađeno puno neracionalnosti za koju su krivi sami poljoprivrednici (forsiranje proizvodnje žitarica umjesto povrtlarstva, usitnjene parcele, bez zadrugarske svijesti da je njih bolje obrađivati malom, ali efikasnom zajedničkom mehanizacijom, nego da svaka parcela ima svoju). Ima čak, što ovdje zvuči upravo svetogrdno, i kruha bez motike, jer su se sve donedavno poticaji dijelili po površini zemlje, makar zarasla i u draču, a ne po količini uroda.

Pa ipak, tu leže nepregledne mogućnosti. U razvijenom svijetu je osviješteno da je poljoprivreda silan ekonomski potencijal, istina skopčan s velikim rizicima ('tvornica pod otvorenim nebom'), i svi se trude da ugode tom golemom, ali osjetljivom biljno-životinjskom divu. Europska unija odvaja čak blizu polovice svog budžeta za subvencije u poljoprivredu, pa iako tamošnji poljodjelci i pored toga često urlaju ulicama, zakrčuju teškom mehanizacijom ceste, prolijevaju čitave cisterne mlijeka, nikome ne pada na pamet nazvati ih lijenim gotovanima. Zaguljenim inatljivcima to da, ali gotovanima nikako. Ipak, Milanović je baš tako napravio. Poručio je poljoprivrednicima u prosvjedu da će im njegova Vlada pomoći koliko može, ali da, je li, ne može raditi umjesto njih.

Dakle, uvredljivo, ih je obilježio kao neradnike, na čije poticaje ode navodno golemih 2,4 milijarde kuna, iako je to samo nekih dva posto hrvatskog proračuna, što će reći čak 25 puta manje nego u EU (dobro, to treba uklopiti u činjenicu da je europski budžet relativno malen, a hrvatski proračun relativno velik). Jasno, novac koji ode braniteljima nije problem, za to nitko i ne pita. Čak su i davanja Crkvi koja, izračunato je, što iz direktnih proračunskih što iz drugih izvora dosežu jednu milijardu, odavno obznanjen i naširoko komentiran podatak. Samo se, eto, oko izdvajanja za branitelje ne vode nikakve rasprave, iako se radi o još tridesetak posto većem iznosu, a računajući indirektna davanja iz državne i lokalnih blagajni i značajno većem. Netko će reći da je to realnost zemlje koja je izašla iz rata o kojoj premijer mora voditi računa, što nitko ne spori, ali uz dodatak da njemu ipak na prvom mjestu mora biti kako će zemlja izaći iz ove duboke recesije.

Crvena krpa za nahuškanu javnost

I zato mu treba dati nekoliko 'žutih kartona' iz domene očiglednih činjenica. Nisu poljoprivrednici nikakvi paraziti, naprotiv, oni su uz brodograditelje jedni od rijetkih primatelja državne pomoći koji u budžet vrate, kroz poreze i druga davanja, više, ili i debelo više, nego što dobiju. Što je najvažnije, premijeru je to itekako dobro poznato, pa njegov različit tretman poljoprivrednika i branitelja može proizaći samo iz toga što na to gleda iz pozicije stranačkog čelnika, a ne državnika. I dobro, nitko ne može zabraniti šefu SDP-a da se izlaže verbalnim pljuskama branitelja u nadi da će ga oni jednog lijepog dana možda ipak, ipak prihvatiti. Ali, nema ni najmanje pravo dijeliti iste takve pljuske seljacima, koji su u opustošenoj hrvatskoj privredi jedni od posljednjih u koje se može polagati nada u ekonomski oporavak.

No, za to je potrebna drukčija ekonomska politika. Ili preciznije, evakuacijski hitno napuštanje sadašnje, koja štreberski imitira strane uzore gdje se razvoj bazira samo na financijama i uslugama, zbog čega su i zapali u krizu. Ili još gore samo na turizmu, jer je, treba li crtati, kriza najdublja baš u najvećim europskim turističkim velesilama (Španjolska, Grčka, Italija). Umjesto toga, oslonac oporavka očito bi morao biti u novoj proizvodnji, dakle u onome čime se poljoprivrednici i bave, i kada bi Milanović bio premijer od formata njegovao bi, ako treba i isforsirano, kult seljaka kao vrijednog i skrbnog radiše. Ali ne. On puše u isti rog s dijelom utjecajnih medija koji, uortačeni s velikim uvoznicima hrane, šire laž o poljoprivrednicima kao notornim lijenčinama i grebatorima.

I to žalosno pali. Seljaci su postali crvena krpa za nahuškanu javnost, a premda im premijer preko volje tepa da su 'proizvođači' baš to je u ovom slučaju najviše prezreno. Ova zemlja jedva da išta više proizvodi, ali kao da uživa u bagateliziranju i onog malog što je od toga ostalo, kukavno nesvjesna da je ova najnovija pobjeda nad pobunjenim seljacima samo nova etapa u njenom beznadnom gubitništvu.