Ono o čemu su raznorazne ptičice već mjesecima cvrkutale po zagrebačkim kavanama i restauracijama jučer je dobilo i službenu potvrdu. Zoran Milanović vraća se u politiku nakon više od dvije godine izbivanja te ulazi u utrku za predsjednika Republike.

U kojoj mjeri je predsjednički kandidat SDP-a iskoristio vrijeme u tišini i pozadini za rad na sebi i na brušenje grubih uglova kamena? Može li Milanovićeva kandidatura, bez obzira na njen krajnji ishod, konsolidirati socijaldemokrate ili pak ponovno razotkriti njihove dvojbe i podvojenosti? Uz to, premda još nemamo službenu potvrdu da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ide u bitku za reizbor, treba raščlaniti što bi na nadolazećim izborima moglo prevagnuti na njenu, a što na njegovu stranu. Naposljetku, ako zamislimo scenarij u kojemu bismo imali Milanovića na Pantovčaku, a Plenkovića u Banskim dvorima, kakvu dinamiku i potencijalne srazove možemo očekivati?

Predsjednik s karakterom

Milanovićev slogan igra na kartu na koju je i prije bio igrao, primjerice u izbornom srazu u kojemu je na kraju izgubio od bivšeg kolege Andreja Plenkovića. 'Predsjednik s karakterom' projicira Milanovićevu viziju sebe kao 'fajtera' koji se ne libi svakome u lice reći što ga ide i nazvati stvari svojim imenom. Može se slobodno reći da je taj njegov karakter, odnosno karakterna crta, istovremeno njegova najveća snaga, ali i njegova Ahilova peta. Naime, pristup 'što na umu, to na drumu' rezultirao je u razdoblju u kojemu je bio na čelu Vlade niskom svakakvih osebujnih izjava. Njegova glavna (i usudio bih se reći, jedina) suparnica na nadolazećim izborima, aktualna predsjednica, također se često zaletavala izjavama koje su joj se kasnije vraćale poput bumeranga.

Dok su kod Grabar Kitarović takve rečenice najčešće bile posljedica njene brige za to da se svidi šarolikom biračkom tijelu i da 'pokrije sve baze' pa je kovala izjave koje su trebale poslužiti kao komunikacijska 'špaga' kojom će se ideološki dovoljno široko rastegnuti, Milanović je najčešće nastupao sa stavom kako on govori 'ono što svi znaju, ali se nitko ne usudi reći', no u zadnjoj fazi na čelu stranke trudio se 'igrati na tuđem terenu' pa je začudnim formulacijama htio izmamiti simpatije onog biračkog tijela koje ga inače ne može smisliti ni nacrtanog na kartonu mlijeka.

U jučerašnjem obraćanju medijima uoči objave kandidature Milanović je pokazao stanovitu staloženost i skromnost, između ostalog priznavši da u ovu utrku ne ulazi kao favorit (bez obzira na udare i iz HDZ-a i zdesna, Grabar Kitarović je i dalje favoritkinja, kako anketno, tako i analitički promatrano). Međutim, još ne znamo je li i koliko je uspio izgladiti rubove grubog kamena te hoće li mu se možebitni dvogodišnji rad na sebi u konačnici isplatiti.

Kraj krize u SDP-u?

Može li Zoran Milanović galvanizirati rasuto, pozaspalo, cinično i rezignirano članstvo socijaldemokrata? Imao je on te i dalje ima svoje jasne pobornike, pa i obožavatelje na Iblerovu trgu i u Praškoj, no jednako tako i uporne i dosljedne kritičare. SDP je lukavo preskočio predizbore koji bi u ovom trenutku mogli dodatno podijeliti stranku, no rezultati interno provedene ankete razotkrivaju da je Milanović dobio tek natpolovičnu potporu za ovu kandidaturu. Nasuprot tome, treba reći da prvi medijski istupi nekih od prvaka socijaldemokrata impliciraju stanovito zbijanje redova i novootkriveni elan, što je zasigurno posljedica i neočekivano dobrog rezultata na europskim izborima.

Bernardić je ovim potezom svakako kupio vrijeme i donekle primirio uzburkale duhove u stranci. Ako Milanović izgubi, to ne mora nužno srušiti Bernardića s mjesta predsjednika, no ako Milanović pobijedi, a Plenković ostane premijer, Bernardić je ostati potpuno zasjenjen, pa čak i ako ostane na čelu stranke, neće ustvari moći upravljati njome. Premda će neki reći da bi smireni Tonino Picula bio pogodniji kandidat naspram drčnog Zorana Milanovića, u konačnici je ovo ipak bio logičan i jedini mogući izbor za SDP, makar bio izbor koji donosi mač s dvije oštrice.

Zoran protiv Kolinde

Poneki će mi čitatelji zasigurno zamjeriti to što unaprijed svodim predsjedničke izbore na sraz kandidata SDP-a i aktualne predsjednice, no puno je razloga za to. Prvo, premda su europski izbori potvrdili i dodatno naglasili trend opadanja popularnosti dviju najvećih hrvatskih stranaka te želju birača za alternativnim, antiestablišmentskim rješenjima, kao i jaz između vodstva HDZ-a i HDZ-ovih članova i simpatizera na terenu, predsjednički izbori ipak su specifični jer na njima kandidati moraju 'zapasati' široko biračko tijelo te u toj situaciji na vidjelo izlaze duboki kulturno-povijesni i identitetski rascjepi koje i dalje najbolje mobiliziraju i predstavljaju HDZ i SDP.

Koliko god Mislav Kolakušić ili eventualno Miroslav Škoro privukli glasova u prvom krugu, u drugom bi, po svemu sudeći, ipak trebali završiti Milanović i Grabar Kitarović. Tu pak dolazimo do fenomena takozvane asimetrične mobilizacije, o kojoj je svojedobno ozbiljnu politološku studiju bio napisao profesor Andrija Henjak s FPZG-a. Radi se o tome da je HDZ-u puno lakše zbiti redove i u situaciji u kojoj treba spriječiti pobjedu lijevog centra motivirati birače da (ipak) poklone glas toj stranci, odnosno njenoj kandidatkinji. Premda europski izbori ruše tu tezu, na predsjedničkim izborima, budući da su u drugom krugu potpuno binarne naravi, trebala bi biti ponovno potvrđena. Nasuprot tome, prema toj tezi birači ljevice i lijevog centra puno su izbirljiviji te ih je teže motivirati da disciplinirano podupiru kandidate i stranke s te strane političkog spektra. Što to zapravo znači?

To znači da bi moglo biti puno više birača desno od centra koji će silno htjeti spriječiti dolazak Milanovića na Pantovčak nego što ima motivacije kod birača lijevo od centra koji silno žele maknuti Grabar Kitarović iz Predsjedničkih dvora. Ne treba zaboraviti to da je upravo Milanović svojedobno galvanizirao desnu protureakciju i mobilizaciju koja je potom svoje obličje dobila u usponu popularnosti Ruže Tomašić. Milanović je tako, posredno, od Tomašić stvorio desnu ikonu. Istovremeno, kada bi se Tomašić kandidirala (a to je nedavno jasno otklonila), upravo bi ona bila jedina ozbiljna prijetnja aktualnoj predsjednici zdesna. Nasuprot tome, tko god da se sada kandidira Milanoviću slijeva, teško ga može ugroziti. Ako želi nadoknaditi razliku s kojom sada kaska za predsjednicom, Milanović mora uvjeriti birače da ima kvalitete sâm po sebi, odnosno da je vrijedan njihovog povjerenja jer glasovanje protiv Grabar Kitarović teško može biti dovoljna motivacija za dio razočaranih birača na ljevici i lijevom centru.

Budući da su oboje kandidata bivši diplomati, možemo se nadati da će njihov sraz doista biti fokusiran na stvarne predsjedničke ovlasti u područjima vanjske, obrambene i sigurnosne politike, tj. da nećemo, kao prije pet godina, slušati o nacrtima novog ustava koji nismo nikada vidjeli, kao i o grandioznim planovima na polju socijalne, gospodarske i demografske politike.

Zoran i Andrej

Za kraj, kako bi mogla izgledati suradnja Pantovčaka i Banskih dvora ako tamo nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora budu Milanović i Plenković? Kao prvo, apeliram na čitatelje da se mane izraza 'kohabitacija' jer on prema našem sustavu vlasti nije moguć. Kohabitacija je rezervirana za polupredsjedničke sustave po uzoru na francusku Petu Republiku, a i u Heksagonu od 2002. de facto više nije moguća jer su skraćivanjem predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina usklađeni termini predsjedničkih i skupštinskih izbora, čime je šansa da u Elizejskoj palači sjedi predsjednik jedne boje, a u Matignonu premijer druge boje svedena gotovo na nulu. Milanović i Plenković bi se zbog percipirane, ali i stvarne sličnosti pozadina svojih miljea odrastanja, stasanja i stavova mogli naći na udaru i slijeva i zdesna, otvorivši novi prostor za antiestablišmentske i populističke proplamsaje.

Uz to, poučeni iskustvom 'koškanja' sličnih predsjedničko-premijerskih parova različitih boja, poput Mesića i Sanadera, možemo očekivati natezanja i prepucavanja oko toga tko će kada i kako predstavljati RH na međunarodnoj razini. Neformalni i zakonski nenormirani dogovor da se predsjednica i premijer izmjenjuju u nastupima na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda i dalje zna stvarati prijepore, pa tako predsjednica tvrdi da će ove godine ona ići, a Vlada da će se još dogovoriti. Članak 94. Ustava je jasan te govori da predsjednik predstavlja zemlju u inozemstvu. Sukladno tome, bilo bi ohrabrujuće za funkcioniranje ustavnog poretka, ali i za bolju koordinaciju vanjske politike, kada bi se u tom scenariju dvojica pravnika i diplomata, Milanović i Plenković, jasno dogovorili o tome kako su međunarodne organizacije, uključivši, dakako, UN, predsjednikova domena, dok se predsjednik Vlade bavi pitanjima Europske unije.

Kako bilo, Milanovićev povratak iz tišine otvara novo, bučno i uzbudljivo razdoblje u hrvatskoj politici te jamči to da predsjednički izbori neće biti dosadni i predvidljivi.