Bivši šef stranke i bivši hrvatski premijer cijelo to vrijeme šutio je i taktizirao, a rejting u javnosti postojano mu je rastao s realnim izgledima da se do izbora za pet mjeseci profilira u jedinog kandidata kakve-takve ljevice. Spekulira se da bi njegov izlazak na izbore mogao izazvati i snažnije priklanjanje desnih birača samo jednom kandidatu, možda upravo Kolindi Grabar Kitarović, te da bi se u tom razvoju događaja drugi krug izbora sveo na Milanovićevu omiljenu uzrečicu: 'mi ili oni'.

SDP bi svakako trebao profitirati jer je realno da on osvoji barem dvadesetak posto glasova, što bi se predstavljalo kao novo bujanje stranačkog rejtinga i dokaz spremnosti za parlamentarne izbore, no samom Zoranu Milanoviću, navodno, neki prijatelji zabrinuto sugeriraju da će 'svi dobiti, samo on izgubiti'.

Ali, eto, ne mogu ga odgovoriti 'jer vuče ga strast za politikom'.

U partiji od 1999.

Nije uvijek bilo tako: mlađahni Zoran, od oca HDZ-ovca i zamjenika ministra u jednoj od prvih hrvatskih vlada, u partiju se učlanio tek 1999. godine. Prethodno se već bio zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova i krstario različitim međunarodnim misijama, od ratnog Azerbajdžana do mirnog Bruxellesa. Pobjedom koalicijske vlasti vraća se u Zagreb i postaje pomoćnik ministru vanjskih poslova Toninu Piculi, a nakon izgubljenih izbora snažnije se angažira u SDP-u i postaje član Glavnog odbora, nešto kasnije i glasnogovornik stranke.

Legenda plasirana u to doba glasi da je Ivica Račan na samrti upravo njega predložio za nasljednika te da se upravo na njega odnosila sintagma o 'mladim snagama' koje trebaju preuzeti stranku, što je kasnije više puta osporeno, no svejedno je imalo učinka: sa 150 glasova razlike on pobjeđuje Željku Antunović i osvaja SDP.

I potom gubi izbore: neiskusni Milanović nije imao kapaciteta ni vještine nositi se s HDZ-om i Ivom Sanaderom u naponu snage, sa zahuktalom mašinerijom s pozicije vlasti pogonjenom milijunskim iznosima iz crnih fondova i oštrom nacionalističkom retorikom, ali možda i zahvaljujući nejasnoj perspektivi i ponešto smiješnim plakatima na kojima s 'budućim premijerom' Ljubom Jurčićem pozira s uzdignutim palcem. Slijede četiri godine brušenja u Saboru, kamo i nije baš često navraćao jer ga od sjedenja, kazao je, 'bole prepone'.

Pa onda dobiva izbore, ovaj put porazivši već raspadnuti HDZ.

Tri bezlične premijerske godine

Milanovićev premijerski mandat pamti se po gotovo bezlične tri godine, čemu nije pomoglo mahnitanje najveće recesije u povijesti i pustoš u proračunu. Ljevica mu pamti čeprkanje po Zakonu o radu i smanjenje prava temeljem kolektivnih ugovora, kao i toleriranje šatoraša i njihovog puzajućeg državnog udara - a pogotovo kasniji tajni sastanak s vođama prosvjeda i igranje na kartu 'majke lekarke', odnosno sviranje po nacionalističkim notama. Desnica mu je zamjerala frazu o 'slučajnoj državi' - makar je ona u kontekstu poplava bila itekako pogođena - te sve druge stvari koje desnica i inače zamjera svakome izvan HDZ-a.

A neutralnim građanima sasvim sigurno nije leglo njegovo tvrdoglavo inzistiranje na 'lexu Perković' i otvaranje fronta prema Angeli Merkel tik uoči ulaska u Europsku uniju.

Započeo je kamionski rat sa Srbijom, oštro reagirao prema Viktoru Orbanu, malo-pomalo stjecao epitet svađalice koji će se tek kasnije, protekom vremena, promijeniti u status energičnog političara. Do posljednje godine mandata stjecao se dojam da više energije ulaže u druženje s ekipom iz Pepperminta, poput Emila Tedeschija i Borisa Vujčića, nego što je posvećivao pažnju svakodnevnim problemima države i građana. Ilustrativna za to je njegova začudna reakcija u razgovoru sa ženom kojoj je poplava odnijela sve u životu, kada je kazao da je 'i njemu jednom pukla cijev u stanu'.

I tada, godinu prije izbora, angažirao je famoznog konzultanta Alexa Brauna te povukao nekoliko efektnih poteza, poput konverzije kredita u švicarcima ili donošenja Zakona o sportu, izrodio se u premijera koji izgleda kao da zna što čini i ne boji se odlučnih koraka. Bio je spreman za novi mandat.

Ali je izbore ipak izgubio: tijesno, ali ih je izgubio. Povukao se iz SDP-a i ostavio stranku u kojoj su se sve do neki dan međusobno ogovarali i čerupali, dok je on 'otišao zaraditi ozbiljan novac'. Nitko ni do danas nije precizno rastumačio gdje i što je radio te koliko je zarađivao: potvrđeno je da je bio angažiran u tvrtkama bliskim umirovljenom generalu Ivanu Čermaku s prijateljem i bivšim ministrom Antom Kotromanovićem, a navodno je radio i neke konzultantske poslove za vladu Albanije i druge klijente koje drži u diskreciji. Ovog vikenda objavljene su i neslužbene informacije da 'fantastično zarađuje' i diljem svijeta drži predavanja za koja dobiva honorare u rangu Tonyja Blaira, oko 20 tisuća eura po govoru. Navodno, kažu isti izvori, ni njemu samome nije jasno zašto ga toliko plaćaju.

'Osjeća da je biračima ostao dužan'

Posljednju verziju imovinske kartice ispunio je prije tri godine, kada se nakon izgubljenih izbora kratkotrajno vratio u Sabor: u njoj je upisan tek stan od 127 kvadrata, a nema ni automobila, ni štednje, ni dionica. Samo još kredit s preostalom glavnicom od 120 tisuća eura.

Svoj premijerski mandat kao jedan od rijetkih tako je završio s manje imovine nego na početku, a tek ako pobijedi na izborima, doznat ćemo kako je plivao na slobodnom tržištu i je li u međuvremenu zbilja uspio zaraditi 'ozbiljan novac'.

'Zoran Milanović osjeća da je biračima ostao dužan. Kada se 2007. pojavio na sceni, bio je mladi političar koji je obećavao. No nakon tog početnog bljeska svoju je publiku godinama razočaravao, a izbore gubio jedne za drugim. Njegova politička ostavština zapravo je mizerna: nije proveo nijednu reformu, iako je u Saboru imao većinu o kojoj premijeri danas mogu samo sanjati. Ulazak u predsjedničku utrku Milanović danas gleda kao priliku za popravni ispit. Još se osjeća dovoljno mlad da pokuša iz političkog gubitnika izrasti u spasitelja ljevice', smatra dugogodišnja novinarka Slobodne Dalmacije Marina Karlović Sabolić, autorica biografije naziva 'Milanović - mladić koji je obećavao' iz 2015. godine.