'Tebi to baš ništa ne znači, a meni bi u Cityju to vrijedilo jednako kao i diploma', rekao mi je sad već davne 2006. kolega iz košarkaškog tima Sveučilišta u Cambridgeu nakon što sam primio Cambridge Blue, priznanje koje se dodjeljuje određenom broju studenata sportaša – svim veslačima, ragbijašima, igračima kriketa i lacrossea te slijedom važnosti košarke u britanskom društvu trojici košarkaša.

Priznanje je to koje u određenim britanskim političkim i poslovnim krugovima otvara vrata zatvorenih muških klubova u kojima se dogovaraju veliki poslovi i donose strateške odluke o budućnosti kompanija, Velike Britanije i svijeta. Dečki iz tih klubova trenutno igraju jednu od najvećih utakmica našeg vremena – Brexit. Ekipa za koju nastupaju zove se NAROD. Taktika koju primjenjuju stara je i isprobana shema: bijes 'napaćenog' naroda koji osjeća da svakim danom gubi suverenitet i svoje ja 'branit' ćemo iz pozicije višestoljetnih privilegija. Raskršće bijesa, nostalgije, straha i povrijeđenog ponosa idealno je mjesto za zaradu.

O toj utakmici koju igraju dečki iz zatvorenih londonskih klubova puno govori fotografija jednog od glavnih igrača kako leži u zastupničkim klupama parlamenta tijekom užarene debate koja određuje živote 65 milijuna stanovnika Velike Britanije. Jacob Rees-Mogg osoba je koja ponajbolje opisuje trenutno stanje u jednoj od najsnažnijih ekonomija svijeta i srcu europske demokracije.

Dobro potkoženi ultrakonzervativac

Taj je ultrakonzervativni britanski političar rođen u bogatstvu, štoviše u dvorcu. S problemima radničke klase u predgrađu Sheffielda ili Cardiffa nema baš nikakve veze. Njegov put, kao i onaj Borisa Johnsona, uključuje djetinjstvo uz dadilju i odrastanje bez roditelja u Eton Collegu, nakon kojeg upisuje i završava Sveučilište u Oxfordu. Pohađanjem ovih institucija, njegova već ionako bogata mreža poznanstava i utjecaja postaje snažnijom. Već od srednjoškolskih dana iskazuje interes za trgovanje dionicama te po završetku studija osniva investicijske fondove. Kao veliki ultrakonzervativac snažan je protivnik istospolnih brakova i 'prava na izbor', a istodobno ulaže u farmaceutske kompanije koje proizvode i prodaju 'abortivne pilule' u bivšim britanskim kolonijama. Ženi još bogatiju suprugu i imaju šestero djece koju odgaja ista dadilja koja je odgojila i njega. Sve dobro ostaje u obitelji. Javno se hvali time da nikada nije promijenio pelenu jer 'je siguran da se to njegovoj dadilji ne bi svidjelo. Ona bi smatrala da to nisam dobro napravio'.

Član je torijevaca od petog razreda osnovne škole. S 12 godina piše svoje prvo otvoreno pismo Financial Timesu, a 1997. prvi put pokušava za konzervativce osvojiti zastupničko mjesto u radničkom dijelu Škotske. U okrugu Fife propašću rudnika raste stopa nezaposlenosti. Kampanju provodi s dadiljom (premda u tom trenutku ima 27 godina) vozeći se od mjesta do mjesta u luksuznim automobilima. Dok neki govore o Bentleyju, drugi spominju Rolls-Royce - sam govori da to nije točno, već da se radilo o novom luksuznom Mercedesu.

Dvadeset godina kasnije jedan od autora Brexita liježe u zastupničke klupe tijekom ključne rasprave. Ponašanje je to koje pokazuje da ga nije briga što će se dogoditi. Samozadovoljan je kao da zna ishod utakmice. Džepova punih, svjestan da će oni za koji mjesec postati još puniji. Dok mu kolege zastupnici viču: 'Diži se!', pogleda punog prezira Rees-Mogg se ne osvrće. Zna on da je taktika dobitna te da je prezir osnova privilegije.

Prije nego što će pomalo neoprezno zaleći na klupu taj će političar govoriti u ime britanskog naroda i za narod. Govorit će o izgubljenom ponosu, snazi monarhije, rudarima, industrijskim radnicima i programerima, spremnosti vojnih snaga, ponosnim povijesnim pobjedama, opasnostima imigracije. U svojim će riječima zazivati Veliku Veliku Britaniju. Gestikulirajući rukama koje nikada nisu dotaknule pelenu djeteta, osvrnut će se na probleme prosječnog britanskog građanina. Činit će to vješto viktorijanskim engleskim, koristeći se latinskim jezikom te citatima iz britanske povijesti i poezije. Iz perspektive čovjeka koji je godinama dio politike, govorit će o nezadovoljstvu političkim elitama i odnarođenosti politike od života malog čovjeka. Tog imaginarnog malog čovjeka kojeg cijeli život prezire. Čovjeka na čijoj su muci njegovi preci ostvarili bogatstvo, a on će ga za nekoliko mjeseci značajno uvećati.

Sve u interesu naroda

U mnogočemu je situacija iz Velike Britanije slična onoj u Hrvatskoj. Ovdje ti, doduše, ne trebaju Eton, Oxford i Cambridge da postaneš dio privilegiranog zatvorenog kluba koji igra veliku igru pozivajući se na interese hrvatskog naroda. Kao što pokazuje nedavni primjer izbora ravnatelja Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, kod nas je za to da od malog postaneš značajan čovjek potrebno znatno manje. Dovoljno je učlaniti se u stranku i slušati što ti se kaže: 'Nisam ja tamo da provodim svoju politiku, nego sam dio strukture. Struktura može biti u pravu i ne biti u pravu.'

Iste te strukture bit će one koje će u nadolazećim mjesecima, tijekom predsjedničkih izbora, govoriti o hrvatskom narodu i malom čovjeku koji je zapostavljen. O gubitku suvereniteta i potrebi zaštite granica. Kad hrvatski političari i pjevači koji to žarko žele postati krenu u zavođenje svojim populističkim pjevom, sjetite se Jacoba Rees-Mogga i njegovih prijatelja iz internata za dječake.

U toj mješavini pjesama 'U boj, u boj', 'Sude mi' i 'Milo moje' sjetite se da je raskršće bijesa, nostalgije, straha i povrijeđenog ponosa hrvatskog naroda idealno mjesto za zaradu.