Hoće li u pokretanju nove političke inicijative i stranke bivšim članovima HNS-a uzorom postati francuski predsjednik Emmanuel Macron i njegova nova stranka Republika u pokretu! (fra. La République En Marche!) koja je upravo osvojila većinu u Nacionalnoj skupštini? Nada li se predsjednik SDP-a Davor Bernardić budućem izbornom rezultatu barem sličnom onom vođe britanskih laburista Jeremyja Corbyna na nedavno održanim parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu? Kako će se snaći Most nezavisnih lista u sljedećim mjesecima političkog života u Hrvatskoj prvi put izvan parlamentarne većine? I – može li politički tajnik HDZ-a Davor Ivo Stier raditi na demokršćanskoj profilaciji svoje stranke i – sebe kao lidera bez sudjelovanja u HDZ-ovoj Vladi?

Je li Mrak Taritaš preoptimistična?

Pretpostavljena nova čelnica političke opcije HNS-ovih disidenata nezadovoljnih koalicijom svoje bivše stranke s HDZ-om Anka Mrak-Taritaš već je istaknula da joj iskustvo i rezultat Emmanuela Macrona može poslužiti kao uzor. Macronov uspjeh na predsjedničkim izborima u Francuskoj uistinu zaslužuje pozornost, a još više rezultat njegove novoosnovane stranke na parlamentarnim izborima.

I dok je novi šef francuske države u utrci za Elizejsku palaču imao velike izglede s obzirom na vlastitu osobnost i suparnička imena ograničene podrške među kojima su se ona glavna sustavno kompromitirala, parlamentarna pobjeda njegove stranke djeluje kao rijetkost u izbornoj praksi najvećih europskih konsolidiranih demokracija. Osnovana tek u travnju 2016., u nešto više od godinu dana osvojila je povjerenje birača i na predsjedničkim i na parlamentarnim izborima ostavivši iza sebe desetljećima vladajuće stranke iz redova degolista i socijalista, ali i novije, radikalne političke opcije narasle na nezadovoljstvu postojećim odnosima snaga. Može li se netko poput Emmanuela Macrona – koliko god u ovom trenutku bilo prerano ocijenjivati njegov politički domet – pojaviti u i Hrvatskoj? I – može li i unutar hrvatskoga stranačkog sustava zaživjeti opcija koja će nekoliko mjeseci uoči sljedećih parlamentarnih izbora, kad god oni bili, ostvariti uspjeh sličan onom Macronove stranke? Je li Anka Mrak-Taritaš preoptimistična u pogledu svog uzora primijenjenog ovdje?

Snažno liderstvo i dobar tajming

HNS je i prije aktualnog loma slabo prolazio u ispitivanjima javnog mnijenja, a  na parlamentarnim izborima 2011., 2015. i 2016. izvrsno je iskoristio dogovoreni broj i položaj svojih kandidata na koalicijskim listama predvođenima SDP-om. Pritom je Anka Mrak-Taritaš bila jedna od rijetkih kandidatkinja koja je i 2015. i 2016. ušla u saborske klupe zahvaljujući preferencijskim glasovima.

HNS koji je sklopio koaliciju s HDZ-om na novim će izborima za Hrvatski sabor ili prestati postojati kao parlamentarna stranka ili će uz jedan-dva mandata tražiti partnere za osnivanje klupa zastupnika. Nova stranka koju pak najavljuju bivši HNS-ovi zastupnici također nema lak zadatak. Pitanje je što uopće od Macronova iskustva mogu iskoristiti za uspjeh među hrvatskim biračima? Čak i zanemare li se ključne razlike između francuskoga polupredsjedničkog i hrvatskoga parlamentarnog sustava, za uspjeh stranke poput nove vladajuće u Francuskoj potrebno je snažno liderstvo, jednako takav politički profil i obraćanje različitim skupinama biračkog tijela čije se preferencije zahvaljujući političkim vještinama stranačkog lidera mogu poklopiti u određenom trenutku zbog određenih okolnosti.

Pokazuju to i primjeri drugih stranaka, različitog ideološkog profila i duljine ostanka na vlasti, osnovanih uoči izbora od strane prepoznatljivih političkih ličnosti u svojim sredinama. Dovoljno se sjetiti Silvija Berlusconija u Italiji, Ariela Šarona u Izraelu te Zorana Jankoviča i Mire Cerara u Sloveniji s njihovim ad hoc pokrenutim strankama.

Corbyn djeluje mlađe i svježije od Bernardića

Hrvatska (zasad) nije pred izborima, a iskustva stranaka koje su ranije osnivali disidenti postojećih stranaka uglavnom su porazna. K tome, u analizi više od četvrt stoljeća hrvatskog višestranačja od početne do sadašnje točke najslabije su prošle nove i postojeće stranke liberalnog predznaka koje su u konačnici postale gotovo istoznačnicom za međusobne podjele i izborne poraze.

Zato se Anka Mrak-Taritaš i suradnici, žele li se održati na političkoj sceni, trebaju u prvom redu obratiti pasiviziranom dijelu biračkog tijela i novim biračima, i to s novim ljudima. Pritom su politička karizma i darovitost preduvjeti zbog kojih najjača oporbena stranka SDP trenutačno i djeluje kao da nema ni ideja, ni programa, ni vodstva. Jeremy Corbyn doista može biti uzorom Davoru Bernardiću, samo što generacijski znatno stariji Corbyn djeluje politički puno mlađe i svježije od svoga hrvatskog kolege. Iako nije pobijedio na izborima, Corbyn je predvodeći laburiste ostvario u postocima za gotovo trećinu bolji rezultat nego li stranka 2015. osvojivši usto trideset mandata više. I, što je za lidera laburista najvažnije, priliku da i u oporbi ostane na čelu svoje stranke i ponovno pokuša osvojiti vlast. Može li takvo što poći za rukom i aktualnom predsjedniku SDP-a? Teško.

Slične teškoće čekaju i Most nezavisnih lista čiji su momentum nakon raspada koalicije s HDZ-om trebali biti lokalni izbori. Međutim, stranka Bože Petrova već je drugu godinu zaredom održavala imidž 'oporbe u vlasti', odnosno 'vlasti u oporbi' te je u završnici zbunila i odbila presudan broj izvornih birača. Prvi put od izbornog uspjeha u studenom 2015. Most prestaje participirati u vlasti na nacionalnoj razini te će u nastavku izbornog ciklusa morati biti 'oporba u oporbi'. To znači djelovati s puno više osjećaja za političku realnost, dogovore i ograničenja želi li se ostati parlamentarnom strankom, a možda i dijelom nove parlamentarne većine. Kao i u slučaju svih ostalih hrvatskih političkih stranaka, i u Mostovu je slučaju sinergija programa, ljudi i organizacije kronično upitna.

Dok Plenković drži uzde, disidenstvo na marginama

Zbog toga ni Davor Ivo Stier, ministar vanjskih i europskih poslova u odlasku, nema odveć širok politički prostor za ono što je najavio prigodom svoje ostavke i napuštanja zajedničke HDZ-ove i HNS-ove Vlade. Možda se uz njega i mogu okupiti stranački i izvanstranački nezadovoljnici aktualnim potezima Andreja Plenkovića, ali dok god hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a ima ono ključno u politici, svako je disidenstvo, otvoreno ili prikriveno, stiješnjeno na margine.

Ono ključno je, dakako, vlast, a do nje su u Hrvatskoj zadnjih desetljeća dolazili rijetki. Jedni jer su znali kako, a drugi jer su se prvi kompromitirali. Pritom uzori iz svijeta domaćim političarima, usprkos najboljim željama, nisu odveć pomogli.