Neka od najsvetijih olimpijskih i sportskih načela već su odavno otišla u zaborav. Samo za najmanje i najslabije možda još vrijedi izreka da je važno sudjelovati, a ne pobijediti, dok su se temeljne sportske težnje – više, brže, jače – već davno prelile preko natjecateljskih sportskih granica. Kao i u svemu ostalom, politika i novac, veličina i moć, utjecaj i prestiž, postaju osnovni pokretači i ovog sportskog megaspektakla, pa kada je London najavio da će organizirati najbolje od svih dosadašnjih Olimpijskih igara, to već od samog početka nije bio san o najvećem broju svjetskih rekorda koji mogu biti oboreni na najvećem broju istovremenih sportskih natjecanja, već prvenstveno želja da Velika Britanija ponovno pokaže cijelome svijetu da je ostala velika kao što je nekada bila, bez obzira na gospodarsku krizu, ograničenu političku moć i postojani gubitak globalnog ugleda. London je prije sedam godina ove Igre (na opće iznenađenje) 'oteo' Parizu, a sada ovim Igrama želi ponovno osvojiti svijet.

Od svih globalnih megaevenata (ili hrvatski: svjetskih najdogađanja), Olimpijada je postala najveći, najskuplji najsloženiji izazov, gdje se iza kulisa ratuje svim sredstvima, svi protiv svih, svako protiv svakoga, a domaćin protiv cijelog svijeta, u globalnom pohodu na srca i duše svih građana planeta. Neke su zemlje (Francuska, Engleska, Kanada, SAD) razvile posebne agencije, koje koriste sva klasična špijunska sredstva kako bi otkrili sve tajne suparnika, od najnovijih eksperimenta s 'povremenim zaleđivanjem sportaša' do nedopustivih krađa planova natjecateljskih staza, kao što su to još šest mjeseci prije početka Igara učinili američki biciklistički špijuni.

Iako je bitka za medalje prestala biti klasična blokovska bitka, Amerikanci strasno žele ponovno preteći Kineze kao vodeću olimpijsku silu, a Britanci su sami sebi već pripisali veliku pobjedu, kada su u odabiru domaćina tako sretno pretekli Francuze. U toj bici svih medijskih bitaka, na prvo mjesto dolaze političke, a ne sportske obveze, pa čak i neke vrlo dobronamjerne primjedbe Mitta Rommneya organizatori su shvatili kao nedopustivu savezničku izdaju, kao da je republikanski guverner i kandidat za američkog predsjednika predložio da se Engleska izbaci iz NATO pakta, a ne samo usputno progovorio o mogućoj lošoj organizaciji prometa.

Najbolje se pretvorilo u najveće, najuspješnije u najskuplje, a najplemenitije u najspektakularnije. Kada je nešto toliko važno da se na samom otvaranju pojavi 120 šefova država i vlada, a otvaranje pretvara u nacionalni spektakl globalne samoreklame, ono što bi trebalo biti prvo i jedino – završni mimohod sudionika – izgleda poput kaotičnog sleta iz davno prevladanih vremena. U prvim medijskim odjecima mnogo su više pažnje izazvali jedan lezbijski poljubac i jedan fašistički pozdrav, dok je u Hrvatskoj poruga na račun očajnih televizijskih komentatora nadmašila priču o britanskim spektakularnim trikovima, od kojih je cijeli svijet osobito očarala virtualna priča o vremešnoj kraljici koja u društvu Jamesa Bonda (glumac Daniel Craig) padobranom iskače iz helikoptera da stigne na vrijeme u svoju kraljevsku ložu.

Kada se zna da je to Kraljica svih Kraljica, jedina koja ima pravo doživotno vladati u povijesnoj kolijevci demokracije i parlamentarizma, a James Bond, filmski junak svih junaka, jedini koji u zaštiti globalnih i općeljudskih interesa Ujedinjenog Kraljevstva ima pravo ubijati po vlastitom izboru i nahođenju, tada se ova virtualna priča nekome može učiniti i kao svojevrsna poruga samoproglašenim britanskim veličinama. I tako je privid još jednom postao stvarnost, a stvarnost ostala kulisa za nametnute virtualne igre. Nema dvojbe da su britanska kultura, demokracija i civilizacija ostavile neizbrisiv trag u općeljudskoj povijesti, ali se čini da su scenaristi najviše povjerovali u ono što je, doduše, nastalo u Velikoj Britaniji, ali konačno procvalo u SAD-u, bilo kao glazba, kazalište ili film, pa je u tom megastripu Mary Poppins odjednom postala mnogo značajnija od Williama Shakespearea. I tako se Mister Bean – kao što je to već sjajno napisao Tomislav Židak – uzvisio do elementarne zapadne vrijednosti, a sport bio pretvoren u beznačajnog olimpijskog suputnika.

Hoće li sada svijet više znati o Britaniji i mjestu koje ona zauzima u svijetu – pita se ugledni The Economist, i odgovara - vjerojatno neće. Da li je sada jasnije što Britanija želi poručiti svijetu? Pa baš i nije –zaključuje ovaj tjednik: 'Olimpijski mjuzikl je završen, a Olimpijske igre tek počinju'. Olimpijski mjuzikl, nacionalna parada, povijesna opereta, politički igrokaz, koji sa svakim Igrama postaje sve veći, skuplji, pretenciozniji, kompliciraniji i zahtjevniji, budući da je svečanost otvaranja ono jedino što Olimpijski odbor dopušta organizatorima, dok je ostalo strogo propisano, određeno i nametnuto, pa nema zemlje koja će propustiti tu jedinu prigodu da što osebujnijim medijskim spektaklom nametne vlastitu prepoznatljivost, neponovljivost, originalnost i domišljatost. Prvo proslava brenda, pa tek onda sport, prvo prijem kod kraljice, pa tek onda prva podjela medalja.

I Olimpijske su se igre u prevelikom broju događanja nerazmrsivo zaplele u previše suprotstavljenih poruka, u čemu svaka plemenita ideja odmah dobiva ružnu poleđinu, a svaki idealizam odmah preprodaje po najnižoj cijeni. Otvaranje bi trebalo zračiti bratstvom i jednakošću, a ipak se svodi na nacionalnu samoreklamu, natjecanja bi trebala poticati plemenitost, ustrajnost, druženje i igru, a već su se davno pretvorila u nemilosrdna ratnička nadmetanja, pa broj osvojenih medalja čini najbolji nadomjestak za promašena gospodarstva i propale politike, a veličanje pobjednika najljepši bijeg iz bezbrojnih osobnih tragedija, siromaštva, neuspjeha i nesreća. U tome Hrvatska nije nikakav izuzetak. Do sada je bila iznenađujuće dobra, a sada se čini da će vrlo teško dokazati svoje nedodirljivo predvodništvo u vlastitom regionalnom loncu.

Neki će bitni odnosi sa susjedima, a osobito Srbijom, i dalje ostati žrtvom sportskih nadmetanja. Međunarodni olimpijski odbor je sve jugoslavenske medalje bespovratno pripisao Beogradu, a neki bi Hrvati željeli 'vratiti' čak i austrijska i mađarska olimpijska odličja, koja su davno osvojili etnički Hrvati, te se tako na ovim prostorima upravo u sportu možda najteže probijaju spoznaje da se i u olimpijskom sportu ipak radi o državama, a ne o nacijama, geopolitici, a ne o genetskom podrijetlu, novcu, a ne o potvrdi staromodnih ideala. Hrvatsku je na ovoj Olimpijadi zastupala i jedna rođena Kineskinja, a austrijski plivač hrvatskog podrijetla senzacionalno je pobijedio najboljeg plivača svijeta. Iza nacionalnih i etničkih euforija uvijek se skrivaju neke velike laži. Samo ono što želimo biti, a ne ono što živimo, samo ono što smo bili, a ne ono što sada možemo, a tu je iluziju nedodirljive samodopadnosti ovakvim euforičnim otvaranjem pokazala čak i poslovično cinična Velika Britanija.

I zbog toga najžešći kritičari suvremenih Olimpijskih igara tvrde da se iza sve te spektakularne pozlate izravno nameću neka nova izdanja globalnog kolonijalizma, koja po receptu svih autoritarnih sustava zlorabe masovne spektakle kako bi uveličali kult vlastite iznimnosti, mladosti, ljepote i fizičke nadmoći, osnažili nacionalne osjećaje i obnovili borbeni duh u nemilosrdnoj utrci za novi ugled i tržišta. Za velike je to dokaz dodatne moći, a za male utjeha da ipak nisu toliko mali.