GOLA DIPLOMACIJA

Najgori tjedan Baracka Obame

11.08.2011 u 07:00

Bionic
Reading

Nakon gubitka globalnog financijskog povjerenja i teškog vojnog udara u Afganistanu, sve više analitičara tvrdi da je američki predsjednik obukao prevelike cipele. U stalnim i mučnim sukobima s desnim republikancima, Obama je zaboravio provjerenu istinu da ekstremisti i radikali nikada ne traže tek ponešto i ponekad, već uvijek sve i jedino, pa svaki ustupak doživljavaju kao poziv na novu ucjenu. Idealisti ipak nisu dobri političari, a dobre ideje u politici nikada i nisu bile najvažnije. Svijet se promijenio, a Amerika ideološki rascijepila

I u Hrvatskoj mnogi su vjerovali da će Barack Obama hodati po vodi kada bude izabran za američkog predsjednika. Čovjek nade i čovjek promjena koji će Ameriku kod kuće ponovno učiniti zemljom pravde i dostojnog življenja, a ugled SAD-a u svijetu obnoviti u ulozi obljubljene sile predvodnice. Obama kao globalni predvodnik, medijski čarobnjak i novovjeki karizmatik, a tri godine kasnije tek osamljeni predsjednik koji nije siguran da će zaslužiti drugi mandat, u ovim složenim i teškim gospodarskim i međunarodnim okolnostima, kada se gotovo sve što dodirne svojim zlatnim predsjedničkim žezlom pretvara u prah i pepeo, od sve uzaludnijeg rata u Afganistanu do sve nesavladivije gospodarske krize.

Samo nekoliko dana nakon pedesetog rođendana, Obama je morao objašnjavati neobjašnjivo: Amerika je izgubila najviši kreditni rejting, a talibani su srušili 'neranjivu' američku leteću tvrđavu, oklopljeni vojni helikopter Chinook, u kojem je poginulo 37 vojnika. Dolar se još nije strmoglavio, ali hoda po rubu ponora, Amerika je još vodeća gospodarska sila, ali još više strepi od onoga što bi mogla reći i učiniti Kina, koja već sada traži novu svjetsku valutu, nakon što se i sama opekla prekomjernim kupovanjem dolara i američkih vrijednosnica (više od 1,1 milijarde dolara).

Njegov se proračunski deficit popeo na 1,5 trilijuna dolara, 323 posto više nego što je bio 2008. godine, dok je u privatnom sektoru izgubljeno dva milijuna radnih mjesta, a svaki sedmi Amerikanac dobiva državne prehrambene bonove, kako bi mogao preživjeti. U te tri godine cijena benzina je trostruko porasla, a nacionalni dug povećao za 35 posto. Obamina Amerika više nije ugodna Amerika, Obamin Washington više nije nedodirljivi gospodar svijeta, u Obaminu neranjivu karizmu više ne vjeruju ni mnogi najgorljiviji liberali.

Tek se sada rogobori zbog toga što prije osvajanja Bijele kuće nije imao ni dana upravnog i vladajućeg iskustva (do tada je bio sedam godina senator u državi Illinois, a nakon toga samo tri godine u saveznom Senatu), tek ga sada optužuju da je vrlo hladan i vrlo suzdržan političar koji ne pokazuje strast, a bježi iz najvažnijih bitaka, baš kao što je to učinio i u pregovorima s republikancima kada je Ameriku trebalo spasiti od bankrota.

Amerika će preživjeti, ali Obama zbog tog kompromisa s nesmiljenim protivnicima nije zaradio ni zahvale ni pohvale, dok na tržištu vrijednosnica i dalje vlada recesijska panika. I tako se Obama od američke prevratničke perjanice pretvorio u oklevetanog političkog gubitnika, kojemu sada vjeruje samo 40 posto Amerikanca. On je uspio u onome u čemu je vrlo teško uspjeti: postao je neuspješan i u zamahu vlastitog uspjeha.

Obama je već 'potrošio sav novac' i upao u još gore dugove, a nijedna od njegovih reformi još nije zaživjela u punoj dobrobiti

Zbog toga neki tvrde da je obukao prevelike cipele, a drugi da voli slušati samo samoga sebe, dok ga treći optužuju da uvijek bježi u besplodne kompromise, u čemu je u stalnim i mučnim sukobima s desnim republikancima, zaboravio provjerenu istinu da ekstremisti i radikali nikada ne traže tek i ponešto i ponekad, već uvijek samo sve i jedino, pa svaki ustupak doživljavaju kao poziv na novu ucjenu. Svijet se promijenio, a Amerika ideološki rascijepila.

Obama se sada mora gospodarski umiljavati onima koje je Washinton do sada uglavnom velikodušno pomagao (Indija, Kina), američka vanjska politika mora na sve strane sakupljati razbježale ovce (Pakistan, Turska, Saudijska Arabija), dok ratovi u Afganistanu i Iraku svakim danom sve brutalnije dokazuju kako Amerikanci nisu izgradili mir, već izazvali nove podjele, sukobe i provale nasilja, zbog čega mnogi najavljena povlačenja američkih trupa, opisuju kao bezglavi bijeg iz vlastite proizvodnje kaosa.

Washington trpi javne pljuske Izraela, a u Vijeću sigurnosti mora progutati odbijenice najvažnijih europskih partnera, pa čak i Njemačke (Libija). U procjeni američkih zbivanja oduvijek je bilo nemoguće odvojiti vanjskopolitičku težinu od domaćeg predvodništva, pa mnogi tvrde da je Obamino kolebljivo popuštanje rigidnoj desnici i nemoć da održi nedodirljivi američki gospodarski rejting, Ameriku osamilo i oslabilo i u cijelom svijetu, a ne samo u Americi samoj. Mnoge zemlje u razvoju, a osobito u Africi, sada mnogo pažljivije osluškuju ono što govori Peking negoli ono što poručuje Washinton, Iran se ne obazire na američke prijetnje, a Sjeverna Koreja uporno gradi dalekometne rakete, bez obzira na sveopću glad i bijedu. Obaminu strategiju 'predvodništva iz drugog plana' (Libija), sve više ismijavaju kao 'izliku drugorazrednog predsjednika'.

Ovakva Obamina sudbina dokazuje staru istinu da najbolji kandidati ne moraju biti najbolji predsjednici, a politički uspjeh ipak mnogo presudnije određuje prodorna volja za moć, a ne besplodno paradiranje idealima. U takvim okolnostima čak i neki veliki Obamini uspjesi (demokratizacija zdravstvene zaštite, procvat studentskih kredita, spašavanje bankarskog sektora, prestrojavanje automobilske industrije) postaju tek ogledni primjeri za optužbe zbog 'sna o socijalističkoj utopiji', koji će se rasprsnuti kao mjehur od sapunice 'čim liberali potroše i posljednju kovanicu tuđeg novca' (slavna izreka Margareth Thatcher). Obama je već 'potrošio sav novac' i upao u još gore dugove, a nijedna od njegovih reformi još nije zaživjela u punoj dobrobiti, pa dok je 'spašavao kapitalizam' (banke, automobilska industrija, izvoz), kapitalizam mu je okrenuo leđa, zbog toga što se ipak trsio oko dodatne socijalne pravde po omrznutim 'europskim uzorima'.

Neprijatelji sada osporavaju njegovu inteligenciju, sposobnost vladanja, umijeće sporazumijevanja i talent za predviđanje događaja, dok dobri znalci tvrde da se oko ovog predsjednika okupila gomila laskavaca koji ga još više osamljuju u poslovničnoj osamljenosti Bijele kuće. Ipak, Obama je bio i ostao idealist koji još nije propao na svim popravnim ispitima. On je shvatio da se svijet promijenio, ali (još) nije smogao snage promijeniti Ameriku. Tako je i pobjeda filozofije liberalnih promjena izazvala i najgoru obnovu desničarskog svjetonazora u novijoj američkoj povijesti, zbog kojeg je i došlo – kako tvrde mnogi - do neočekivane rasprodaje američkog sna.

Ali ni Obama ne može iz vlastite kože. Idealisti ipak nisu dobri političari, a dobre ideje u politici nikada i nisu bile najvažnije. I tako i u slučaju Obama, svaki poziv na novo jedinstvo izaziva nove podjele, a svako pozivanje na univerzalne istine dovodi do provale partikularnih interesa, dok se svaka sklonost kompromisu odmah se proglašava dokazom slabosti. Ni Obama ne može hodati po vodi, ali ako se ipak konačno spusti na zemlju u ulozi odlučnog predvodnika, možda će opravdati bar dio neobuzdanih nada koje su njegovom pojavom svojedobno preplavile i cijeli svijet i Hrvatsku.