Zagreb nema sreće ili je ima jako puno, ovisno o kutu gledanja. Glavni grad Hrvatske zamalo je izbjegao domaću inačicu zapleta filma 'Ne gledaj gore'. I dok u toj američkoj znanstvenofantastičnoj parodiji, upravo nominiranoj za Oscara za najbolji film, malo tko vjeruje da Zemlji uistinu prijeti kataklizma zbog nadolazećeg kometa, Zagreb je u četvrtak navečer 10. ožujka uistinu pogodio dron. I to sovjetska besposadna letjelica Tupoljev Tu-141 koja je sa svojih četrnaest metara duljine pala na zagrebačko naselje Jarun. Nevjerojatno sretnim spletom okolnosti dron se obrušio na zelenu površinu, a ne na susjedni studentski dom.

O (ne)sreći je odlučivalo nekoliko desetaka metara, pravo čudo s obzirom na to da je letjelica stigla s područja ratom poharane Ukrajine, pri čemu i ukrajinska i ruska strana u sukobu niječu da su one lansirale dron. Doda li se tomu da su uz Hrvatsku još dvije članice NATO-a, Rumunjska i Mađarska, preko svog zračnog prostora mirno ispratile ovaj dron do njegova pada na Jarunu, postavlja se logično pitanje koliko su Zagreb i cijela zemlja uopće sigurni.

Prošla su, dakle, samo dva tjedna od početka vojne invazije na Ukrajinu koju je zapovjedio predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin do prve fizičke posljedice za Hrvatsku. Stradala vozila i drveće na Jarunu prva su šteta od ovog rata kada je posrijedi Hrvatska, ali nitko ne može ustvrditi da su i – zadnja. Osobito kada se shvati da čak i niz slučajnosti te poteza bez predumišljaja (pogreška u programiranju, usputni kvar) može dovesti do tragedije. Eventualni, unaprijed planirani potezi čiji akteri ciljaju na širenje ratnog kaosa nešto su posve drugo. Ako je ulijetanje besposadne letjelice u jednu članicu NATO-a te njezin pad na Zagreb, srećom bez ljudskih žrtava, rezultat slučajnosti, onda se događaj može usporediti sa slijetanjem zapadnonjemačkog pilota Mathiasa Rusta Cessnom u blizini moskovskog Crvenog trga u svibnju 1987. Ovaj je također nevjerojatni događaj pri samom kraju Hladnog rata razotkrio ne samo stanje tadašnje sovjetske protuzračne obrane, nego i stanje cijele države koja će još nekoliko godina uživati status supersile da bi ga ove pokušala nasilno vratiti.

Hrvatska je daleko od statusa bilo kakve vojne ili političke sile, ali je država svojim građanina, što znači da im u svakom trenutku mora jamčiti najviši stupanj sigurnosti. Sve ono što u sigurnosnom smislu ne može zajamčiti sama treba imati u sklopu sustava kolektivne sigurnosti koju joj od 2009. osigurava članstvo u NATO-u. Čini se da je nad Jarunom u četvrtak nešto prije ponoći i jedno i drugo, u najmanju ruku, postalo diskutabilnim. Primjerice, do koje bi točke hrvatska protuzračna obrana tolerirala kretanje spomenute nepoznate letjelice u hrvatskom zračnom prostoru? Na koji način djeluje sustav ranog uzbunjivanja? Jesu li akteri koji su ovlašteni donositi odluke vezane uz nacionalnu sigurnost pravovremeno obaviješteni i na koji su način oni djelovali? Nadalje, u situaciji najveće ugroze europskog mira nakon Drugog svjetskog rata, kako je moguće da jedan (pra)stari sovjetski dron neometano leti stotinama kilometara od ratišta preko više članica NATO-a do mjesta svog pada? Je li Hrvatska uopće ekipirana spriječiti slične incidente u budućnosti? Koliko joj pritom pomaže sam NATO?

Na ova će pitanja hrvatska javnost, ali i šire, uskoro morati dobiti precizne odgovore. Njih bi prije svega trebao formulirati Mario Banožić, ministar obrane koji je već mjesecima u verbalnom ratu s predsjednikom Zoranom Milanovićem. S druge strane, predsjednik Vlade Andrej Plenković prigodom obilaska mjesta pada drona, koji se pretvorio u nehajni photo session, na novinarska pitanja upućena ministru Banožiću odgovara sam, što također ne ulijeva sigurnost u komunikacijske i operativne sposobnosti resornog ministra. Baš kao ni reakcija svih nadležnih službi nakon događaja, od brzine zbrinjavanja studenata do brzine informiranja javnosti. A da se ne govori o pretpostavkama je li dron nosio bombu ili ne, o čemu je javnost izvijestio Banožić. Nekoć su se u bivšem režimu provodile akcije 'Ništa nas ne smije iznenaditi' kako bi se civilno stanovništvo obučilo za situacije ugroze. Danas nas, eto, može iznenaditi i sovjetski dron jer tko može pretpostaviti da se ruska invazija na Ukrajinu može proširiti i na Jarun?

Zagreb tako početak treće godine od razornog potresa 22. ožujka 2020. dočekuje kao vježbalište za suvremenu inačicu akcije 'Ništa nas ne smije iznenaditi'. Najprije potres koji je krajem 2020. pogodio i Banovinu, u međuvremenu pandemija koronavirusne bolesti, a sada i posljedice rata na istoku Europe. Koliko se stanovnici Zagreba, ali i cijele Hrvatske, osjećaju sigurno uz način na koji aktualna vlast upravlja ovim krizama? Potresi iz 2020. nisu ostavili iza sebe samo ljudske žrtve, razorena područja i materijalnu štetu, nego i situaciju u kojoj je obnova i dalje na samom početku, a stradalnici i dalje ovise o privremenim rješenjima. Ovakvu sporost i neučinkovitost teško je bilo tko mogao očekivati, čak i u uvjetima borbe protiv pandemije. Pritom je proces obnove vodio bivši ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat, a on je neposredno prije početka ruske invazije na Ukrajinu u lošem 'tajmingu' za Vladu uhićen zbog sumnje u počinjenje kaznenih djela protiv službene dužnosti. Horvat je u pritvoru dao ostavku na ministarsko mjesto, a njegov je prisilni odlazak, koji prethodno nije mogla ishoditi ni analiza njegovih poraznih rezultata, doveo do 'mikrorekonstrukcije' Vlade jer se pravosuđe bavi još nekim njenim članovima. Umjesto Horvata, koji nije obnovio ništa, novi je ministar Ivan Paladina. On nakon glasanja u Hrvatskom saboru obećava da će mu obnova biti prioritetom. Bude li ona tekla kao obnova hotelskog kompleksa Kupari - na kojoj je novi ministar radio sa svojim bivšim poslovnim partnerima iz Rusije - Zagreb, Sisak, Petrinja i Banovina još će neko vrijeme 'gledati gore'.

Ivan Paladina, iako dosad nije bio političar, nego ekonomist i konzultant, te iako nije član HDZ-a, nego 'blizak HDZ-u' (u mladosti je bio angažiran u HDZ-ovu spin-offu Demokratskom centru), šalje jasnu i prijeko potrebnu političku poruku da je obnova prioritet. No u Hrvatskoj nitko ne bi rekao ništa drukčije. Problem je to što je obnova, kao sveobuhvatna reakcija države na izvanredno stanje, u hrvatskom slučaju otkrila baš sve manjkavosti funkcioniranja države i osobito njezinih kadrovskih rješenja. Stoga ne čudi to da je premijer Plenković nakon prvotnog šoka zbog Horvatova uhićenja ovaj resor u Vladi ponudio HNS-u kao koalicijskom partneru, ali su prijedlog o imenovanju javnosti malo poznatog šefa HNS-a Stjepana Čuraja odbacili čak i ostali mali HDZ-ovi partneri u vlasti. Umjesto da obnova bude perjanica rada i sposobnosti i same Vlade i resornog ministra, pretvorila se u područje namijenjeno predsjedniku HNS-a, odnosno nekomu 'bliskom HDZ-u'. Ukratko, nikomu presudnom za percipiranje vlasti. To samo govori o tome kakva su očekivanja o tijeku i ishodima obnove onih koji odlučuju o njoj. Hrvatska je dobila još jednu godinu za korištenje europskog novca za obnovu, ali s obzirom na dosadašnju dinamiku, teško je očekivati čudo.

Kada se analizira unutarnja i vanjska politika zemlje, nema dvojbe o tome u kojoj se aktualni predsjednik Vlade osjeća kao riba u vodi. Andrej Plenković u jednom je od svojih prvih vanjskopolitičkih istupa nakon što je postao premijer u listopadu 2016. preporučio model mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kao smjerokaz za rješavanje krize na istoku Ukrajine. Ruska strana pritom je oštro reagirala, a danas je jasno i zašto. Odmetnute pokrajine Doneck i Luhansk sa svojim proruskim separatističkim vlastima samo su čekale invaziju koja će ih odvojiti od Ukrajine, ali ni Ukrajina nije iskoristila potpisane mirovne sporazume iz Minska da spriječi takve planove. Aktualna agresija Putinova režima na Ukrajinu krizu je pretvorila u rat čije se posljedice osjećaju i u Hrvatskoj. Dok svatko dobronamjeran radi na uspostavi prekida vatre i miru, sigurnost je, uz obnovu, politički prioritet u Hrvatskoj. S obzirom na dosadašnje reference onih kojima je to ustavna i zakonska obveza, bolje je gledati filmsku inačicu radnje iz hita 'Ne gledaj gore' nego doživljavati stvarnu. A možda su stari sovjetski dron i novi hrvatski ministar prijelomna točka. Start je na Jarunu.