Prije deset godina sve je još izgledalo kao nedostižna bajka, a sada je već i u Europi i u Hrvatskoj otpala sva lažna pozlata, u koju su bile umotane sve bezbojne hrvatske nade o konačnom ulasku u svemoćnu Europsku uniju. Bez nje bismo i danas ostali u balkanskom blatu, pa ovih dana Hrvatska hita prema još jednom povijesnom raskršću, nakon deset godina neizvjesnog lutanja po europskom pregovaračkom trnju, u ulozi sporog i nesigurnog putnika koji je često spavao dok su drugi trčali uzbrdo, a galamio iz svega glasa dok su ostali već sasvim normalno razgovarali. Ipak, i takva Hrvatska ovih dana može čestitati sama sebi, bez obzira na to što će sav službeni ushit kojim će biti popraćena činjenica da su ovog petka u Bruxellesu Ivo Josipović i Jadranka Kosor konačno potpisali hrvatsku europsku pristupnicu, čak i u redovima najvećih europskih zaljubljenika, ipak biti popraćen i jedva prikrivenom zebnjom. Hrvatska je ove nedjelje promijenila sebe samu, ali tek treba postati zemlja konačnog europskog ugleda, dok će Europa i poslije ovog presudnog petka, kakva bila, ipak ostati jedini logični izbor, bez obzira na to što će biti opreznija, zahtjevnija i složenija nego što je ikada bila. Čak i kada se potpisuje pisalom Svetog Oca, više se ne može računati sa svevremenskim oprostima, dok će se svaki dar i milosrđe morati višestruko zaslužiti.

Dosadašnja premijerka ima pravo na pohvale zbog konačnog završetka pregovora, ali bi ipak jednom morala priznati i neporecivu odgovornost za sve neugodno i nepotrebno što se zbivalo između 1995. i 2000. godine, kada je upravo zbog samovlade njezine stranke, Hrvatska zaostala za Albanijom i Makedonijom, pa i onoga što se zbivalo poslije zagrebačkog samita (2000) i europskog prihvaćanja Račanove hrvatske kandidature (2003), kada su pregovori bili uzastopno prekidani zbog brojnih promašaja HDZ-a i Sanadera, a ne samo zbog neopravdanog podmetanja Europske unije i Haaga. Neke od tih ljudi koji su ismijavali zagrebački samit (Šeparović) mučenjem živih gusaka, pozvala je u pomoć kao članove spasonosnog Savjeta premijerke, baš kao i one, koji bi pristali samo na Europu u kojoj bi Hrvatska u svemu bila nedodirljivi izuzetak. Samo se o pravosuđu pregovaralo punih pet godina, a dodatno nadgledanje Hrvatske ostaje otvorenom knjigom do sredine 2013. godine. Pa ipak, pregovori su konačno okončani, a pisalo Svetog Oca otišlo je u povijest, dok nova vladajuća četvorka u izuzetno kratkom roku tek mora okončati niz vrlo presudnih poslova.

Od njih se već sada neopozivo traži da već prvim nacrtom proračuna spase hrvatsku financijsku vjerodostojnost, pobrišu sve HDZ-ovo proliveno predizborno mlijeko, od pozdrava generalima, do uhićenja antifašističkih veterana, uspješno organiziraju hrvatski europski referendum, a diplomatski što više ubrzaju obvezatnu ratifikaciju pristupa u parlamentima svih 27 članica Europske unije. Toliko kao dio onog službenog kalendara, u roku od samo osamnaest mjeseci, dok će europska budućnost europske Hrvatske presudno ovisiti o nekim neizbježnim gospodarskim, proračunskim i financijskim reformama, koje bi Hrvatsku trebale uvrstiti u grupu neupitnih srednjoeuropskih zemalja, koje će se još više oslanjati na Njemačku, a neće toliko ovisiti o Italiji. Što više Srednje Europe, od Beča do Krakowa, a što manje Mediterana od Portugala do Grčke, što više dobrih odnosa sa susjedima, a što manje graničnih pitanja, junačenja u BiH i nadmetanja sa Srbijom.

U tom neizvjesnom ozračju Europa prolazi svoj presudni tjedan, u kojem odlučuje o konačnoj obrani eura i novoj strukturi višeslojne, višekatne i višebrzinske EU, dok Hrvatska tek započinje neizbježnu preobrazbu, koja bi je konačno trebala izvući iz balkanskog političkog vremeplova (novi i stari ratovi, nove i stare ideologije, nove i stare države, novi i stari neprijatelji) i pretvoriti u zemlju odgovornih i demokratskih političara, dostojanstvenih i zaštićenih pojedinaca, sveukupno ravnopravnih građana i dosjetljivih i marljivih radnika. U tom prožimanju presudnih vremena, koja nikada ne dolaze iznenada, ali se u pravilu sažimaju u vrlo kratkim vremenskim razmacima, neke su se presudne stvari u proteklih nekoliko dana vrlo neočekivano promijenile i u neposrednom hrvatskom okružju, pa si Hrvatska više ne može dopustiti Vladu, koja će na sve nove izazove odgovarati već davno potrošenim populističkim izmotavanjima.

Makedonija je u Haagu dobila međunarodni pravni spor s Grčkom oko zloporabe vlastitog imena (je li i to kazna Ateni?), Srbija se sve više osamljuje zbog Kosova, Slovenci su neočekivano izabrali lijevog tajkuna, koji voli Hrvatsku, ali štiti Ljubljansku banku, a Italija je prihvatila drastične mjere štednje, koje će nedvojbeno ugroziti i ostatak ostataka hrvatskog izvoza. U svom neposrednom susjedstvu Hrvatska može očekivati i neke neugodne izazove (porast srpskog nacionalizma, produbljivanje bosanske krize, rasap talijanskog kapitala, arbitražno nadmetanja s Ljubljanom), dok je u domaćem i europskom okružju već prozivaju zbog podcjenjivanja MMF-a, neriješene brodogradnje, očajne konkurentnosti, nepoduzetničke klime i jednostranog prozivanja susjeda.

Rusi su na parlamentarnim izborima i Putinu i Medvedevu uputili prve ozbiljne packe, pregovori između osporenog EU-a i osumljičenog Washingtona nisu donijeli nikakvu novu sigurnost, dok neki na Srednjem Istoku ponovno zazivaju rat, a Kina se ne želi razbacivati pojasevima za spašavanje. Pa ipak, Hrvati i dalje ulažu u euro, kao što je dokazala i nesretna sudbina Credo banke, a na ovim parlamentarnim izborima, euroskeptične stranke nisu zabilježile ni najmanji uspjeh (mada ne samo zbog antieuropske politike), dok se većina građana u svim ozbiljnim anketama ipak zalaže za neizbježne, premda i vrlo bolne reforme. Zoran Milanović se u svojim prvim istupima dokazao kao vrlo mudar, susretljiv, popustljiv, širokogrudan i prilagodljiv sugovornik, čime je – usprkos brojnim najavama- dokazao da će koalicija pokušati oživjeti politiku dijaloga i prihvatiti neizbježnu odgovornost, a ne zabijati glavu u pijesak, da bi, poput prethodnika, i kroz rupu ispod repa, za sve svoje promašaje optuživala medije, pravosuđe, Predsjednika Republike, crvene, Udbu ili susjede.

Novi Zoran Milanović nije stari Zoran Milanović, koji pametuje bez prestanka, prekida bez razloga i odlučuje u skladu s trenutnim raspoloženjima, tvrdoglav do kraja u obnovi nepotrebnih rasprava, a samozaljubljivo isključiv u biranju sugovornika. Nema ljudi koje neće promijeniti najveće pobjede, ali neki tek tada postaju nepodnošljivi, dok drugi iznenada otkrivaju novu opću odgovornost. Već u prvim istupima Milanović se nametnuo kao vođa koji će voditi vlastitu vanjsku politiku, a u gospodarstvu i financijama osigurati sustav dvostrukog dna u kojem sve karte, odluke i planovi ipak neće ovisiti o samovolji ovog ili onog nedodirljivog superministra. Bolje čisti računi, negoli naknadne svađe, pa se čini da je od dvije bitne pogreške, koje je mogao naučiti iz Račanovog neuspjeha (rasap koalicije i rasap SDP-a) barem onu prvu pokušava izbjeći unaprijed. Ovo nije vrijeme da se razmišlja o Vladi, koja će bježati od vladanja, ali niti o vlasti koja će se pretvoriti u samovlast, pa dok neki već sanjaju o civilnom društvu kojem više ne treba država, Hrvatskoj još treba država, koja će obnoviti bar osnovnu, građansku i europsku pristojnost.