Nema smisla zatvarati oči pred ozbiljnošću problema ogromne nezaposlenosti. Ne samo da propadaju firme, nego se ne stvaraju ni nova radna mjesta. No postoji i fino tkanje povijesnih okolnosti, psihološkog profila i (ne)spremnosti na promjene, koje nije zanemariv faktor u ovom ozbiljnom ekonomskom problemu.

Statistički podaci Zavoda za zapošljavanje pokazuju da nezaposleni Hrvati uglavnom očekuju da im posao dođe 'na noge', tamo gdje žive. A kad se to ne dogodi, ne pada im na pamet ići ga tražiti tamo gdje ga ima, to jest krenuti trbuhom za kruhom. Niti se posebno trude unaprijediti znanje ili promijeniti profesiju da bi sami sebi pomogli. Razumljivo je da ovakav mentalitet ima negativne posljedice ne samo za njih, jer ostaju nezaposleni i ovisni o socijalnoj pomoći, nego i za ekonomsku situaciju u zemlji. Istodobno, prosječni Amerikanac u životu promijeni desetak gradova i isto toliko ili više radnih mjesta. Kad bankrotira kakva industrijska grana, ljudi se sele, ne čekajući da posao potraži njih. Za razliku od, recimo, sjevera Švedske, gdje je situacija upravo obrnuta, slična Hrvatskoj, samo je u ovom slučaju riječ o bogatoj državi. Tamo, naime, nezaposleni, a uglavnom je riječ o muškarcima srednjih godina, tvrdoglavo odbijaju odseliti se na jug za poslom, žive od socijalne pomoći, a vrijeme provode sami, u lovu i piću. Žene su se pokazale daleko poduzetnijima, jer su se odavno odselile u potrazi za poslom. Ali, kako stvari stoje, ni ti nezaposleni neće još dugo živjeti na teret poreznih obveznika.

No ne treba nam tražiti primjere mobilnosti ili imobilnosti na drugim kontinentima niti u drugim zemljama. Početkom prošlog stoljeća ekonomska je emigracija tjerala ljude, naročito otočane, u pečalbu u daleku Ameriku. Moj pradjed i djed proveli su ondje dobar dio života, jer doma posla nije bilo, a trebalo je izdržavati obitelj. Ni zemlje nije bilo dovoljno, možda tek da ne umru od gladi. I što im je preostalo? Vratili su se kao imućni ljudi, sagradili kuće, nakupovali zemlje, odškolovali djecu, sve za što bi im, da su ostali na zemlji, trebalo puno više generacija… Naravno, platili su i cijenu za to, ali izbora nisu imali.  

Generacija mog oca se šezdesetih godina masovno uputila na rad u Njemačku i tako je Jugoslavija - kako se to lijepo kaže – 'izvezla nezaposlenost' i izgradila kuće u kojima ovi nezaposleni i dandanas žive… I eto, njima se iz tih kuća i stanova ne miče, ne ide im se iz Makarske u Osijek i obrnuto, da o selidbi iz Zagreba u Zlatar Bistricu ni ne govorimo. Kad je pak riječ o mogućnosti prekvalifikacije, 40 posto nezaposlenih nipošto, ni po koju cijenu – očito, ni onu trajne nezaposlenosti! – ne želi promijeniti profesiju?! Pa tako Zavod za zapošljavanje na doškolovanje ili prekvalifikaciju šalje samo 0,2 posto nezaposlenih.

Kako je to uopće moguće? Postoji li nezaposlenost od 300 tisuća ljudi ili je to čista fikcija? Sudeći po onome što se može vidjeti na ulicama, nema armije očajnika koji od jutra do mraka traže bilo kakav posao samo da prežive. Ne računamo li povremene štrajkove zaposlenih – ili još uvijek zaposlenih! – moglo bi se reći da zemljom vlada relativan socijalni mir. Relativan u odnosu na broj navodno nezaposlenih.

Hrvati očito imaju tajne načine preživljavanja koji – tako se barem čini - nisu zaposlenje. Jedan od njih je posve sigurno siva ekonomija čije je razmjere teško dokučiti. Zna se da dio formalno nezaposlenih uredno radi na crno i uzima pomoć, ali o tome nema podataka. Doduše, oni na taj način kopaju još veću jamu ispod sebe jer ne plaćaju porez, a država koja nema novca ne može isplaćivati socijalu… i tako u krug. Drugi način preživljavanja, koji se skladno nadopunjuje s prvim, jest obitelj. Patrijarhalan smo narod i obitelj će teško dopustiti da njezin nezaposleni sin ili kći, koji već pet godina čekaju prvo zaposlenje, gladuju. A moraju imati i za cigarete, kavicu, mobitel, benzin… Kad čovjek pogleda, a što im više treba? Patrijarhalna je porodica garancija socijalne stabilnosti. Tome dodajmo seljačku logiku po kojoj je zemlja najveća vrijednost koja se ne prodaje, jer što je sigurno – sigurno je. I još jedno naslijeđe prošlosti, odnosno socijalizma, navika je da se sva rješenja očekuju od države. Međutim, što ako država ne može riješiti problem zaposlenosti? Ništa, sjedit ćemo na suncu, pijuckati kavicu i čekati dok država ne bude mogla, a ako ipak ne ispuni očekivanja – glasat ćemo protiv… Ideja socijalne države nije nestala s političkim sistemom, ukorijenjene navike, vrijednosti i očekivanja daleko se teže mijenjaju od samog političkog i ekonomskog sistema.

Zaviri li se malo u psihologiju iza brojke od 300 tisuća nezaposlenih, alarmantan podatak ne čini se više toliko alarmantnim. Da, nezaposlenost je velika, ali to i nije prava nezaposlenost. Da, nema se – ali se ipak živi, ne gladuje, jede se, oblači se, vozi se auto, ljetuje se… S jedne strane pokazuje se da je ta neradna snaga itekako fleksibilna kad se radi o snalaženju, jer usprkos svemu uspijeva preživjeti, i to bez rada. A to nipošto nije zanemariva vještina! S druge strane stoji činjenica da nefleksibilna, nemobilna radna (i neradna) snaga ne može doprinijeti rješenju ekonomske krize, već je samo može povećati. Možda te ljude treba podsjetiti da već 20 godina živimo u kapitalizmu i da su oni ti koji se moraju prilagoditi zahtjevima tržišta rada, a ne ono njima. Ma kako to nepopularno zvučalo.