Koliko političar mora biti neprihvatljiv biračima da će oni prije glasovati za nedavno preminulog kandidata nego li za njegova živog suparnika? Takvo se što u izbornoj praksi događa iznimno rijetko, ali primjera ima.

Jedan je od njih slučaj bivšeg američkog senatora i guvernera Missourija Johna Ashcrofta, koji će u vrijeme prve administracije predsjednika SAD-a Georgea W. Busha kao jedna od perjanica neokonzervativaca iz Republikanske stranke postati glavnim državnim odvjetnikom. No prije toga je pokušao obnoviti svoj senatorski mandat, ali je na izborima u studenom 2000. poražen od – mrtvog suparnika.

To je bio tadašnji guverner Missourija Mel Carnahan iz Demokratske stranke, koji je tri tjedna uoči izbora poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Međutim njegovo je ime zbog proceduralnih razloga ostalo na glasačkom listiću te su birači u većini upravo glasovali za njega, dok je republikanac John Ashcroft postao prvim gubitnikom u povijesti izbora za američki Senat kojeg je pobijedio protukandidat izabran posthumno. Umjesto tragično preminulog Mela Carnahana, novi guverner Missourija Roger B. Wilson imenovao je, prema zakonu, njegovu udovicu Jean Carnahan novom senatoricom. Budućem pak glavnom državnom odvjetniku SAD-a ovaj je poraz uvelike obilježio karijeru.

Put do 'bijelih listića'  

Iako raritetan, ovaj primjer pokazuje na što su sve birači spremni kada im se kao jedna od političkih opcija predstavi netko tko im nije prihvatljiv ni na koji način. Uostalom, nije rijetkost to da se na glasačkim listićima na izborima za različite institucije vlasti i njihove razine nađe i mogućnost kojom birači izražavaju svoje nezadovoljstvo svim ponuđenim opcijama.

U tom slučaju birači zaokružuju opciju koja se najčešće formulira kao 'nijedna od navedenih lista' ili 'nijedan od navedenih kandidata/kandidatkinja', a ponekad i kao 'protiv svih navedenih' ili 'bijeli listić'.

Takvu praksu imaju izborna zakonodavstva više zemalja, poput Indije, Grčke, Ukrajine, Španjolske i Kolumbije te američke savezne države Nevade, a do prije desetak godina imala ju je i Rusija.

U Hrvatskoj se o ovoj mogućnosti neformalno raspravljalo, pri čemu bi bilo itekako zanimljivo vidjeti u kojoj bi se mjeri hrvatski birači odlučili za navedenu opciju da je ona ozakonjena na parlamentarnim, predsjedničkim ili lokalnim izborima. Tim više jer u zemlji raste nezadovoljstvo postojećim političkim akterima, osobito vodstvom, kako to pokazuju aktualna istraživanja javnog mnijenja. Jer kako drukčije ocijeniti rezultat rujanskog CRO Demoskopa prema kojem se na vrhu ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara prvi put od početka mjerenja od siječnja 2004. nalazi 'nitko', pri čemu za 23,3 posto hrvatskih građana nijedan hrvatski političar nije najpozitivniji, što je velik skok u odnosu na 14,7 posto iz kolovoza. To znači da bi na određeni način gotovo četvrtina hrvatskih građana na čelu države prije imala 'nikoga' nego li aktualne čelnike vlasti i oporbe.

Pritom treba istaknuti to da podrška pada i u tom istraživanju drugoplasiranoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović (u rujnu 15,8 posto podrške) te trećeplasiranom predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću (11,2 posto podrške), dok predsjednik najveće oporbene stranke SDP-a Davor Bernardić ne uživa povjerenje ni dva posto ispitanika, što je za potencijalnog premijera prava katastrofa.

Oporba praktički nema lidera

Hrvatska se tako prvi put u dvadeset i osam godina svog demokratskog višestranačkog sustava suočava sa svojevrsnom krizom političkog vodstva u kojoj je od onih na vlasti popularniji doslovce 'nitko', dok oporba praktički i nema lidera. Mada se čini da političarima na vlasti više odgovara to da im je suparnik imaginarni 'nitko' nego li konkretna osoba, svaka je politička utakmica, ili bi to trebala biti, natjecanje na temelju sposobnosti i rezultata. Kada nema pravog suparnika, nema ni prostora da se bude bolji, a to je put u političku i društvenu apatiju koja se već osjeća od pada zainteresiranosti za izlazak na izbore do novog migracijskog vala uglavnom mlađih i radno aktivnih.

Kada se analizira uskoro tri desetljeća demokracije u zemlji, tek je nekoliko ličnosti, u različitim okolnostima i s različitim karakteristikama, na nacionalnoj razini steklo reputaciju političkog lidera. Pritom je političko vodstvo, odnosno liderstvo, prema teoretičarima, kombinacija obrasca ponašanja i karakternih osobina na temelju kojih se mobilizira i inspirira druge ljude, promiču određene vrijednosti i jača politička zajednica unutar koje se djeluje.

Tomu svakako treba dodati izborni uspjeh, osobito ako se prvi put pobijedi iz pozicije oporbe, a sljedeći put iz pozicije vlasti. Takvo je što dosad u Hrvatskoj uspjelo samo prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i njegovu nasljedniku na položaju šefa države Stjepanu Mesiću te Ivi Sanaderu kroz njegova dva, zapravo jedan i pol premijerski mandat. Svi su oni na izborima prvo pobijedili suparnike na vlasti, a zatim, došavši na vlast, ponovno stekli izborno povjerenje birača. Hoće li takvo što uspjeti Kolindi Grabar Kitarović i Andreju Plenkoviću, znat će se nakon sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, ali je već sada jasno da su njihovi prethodnici uživali veće povjerenje i svojih birača i same javnosti. 

Iz pozicije gubitnika teško natrag  

SDP-ovim se političarima na čelu Vlade i države dosad nije uspjelo održati na vlasti, dok će aktualni čelnik SDP-a teško dovesti svoju stranku do pobjede na parlamentarnim izborima, tim više jer je s njim na čelu zagrebački SDP dvaput izgubio izbore. A kada se u politici netko počne percipirati kao gubitnik, teško može promijeniti trend.

Političari iz drugih stranaka daleko su od bilo kakvog profiliranja u nacionalne političke vođe jer im još više nedostaje organizacijska potpora, ali i osobna darovitost te politička vještina.

Primarni razlog zbog kojeg se upravo sada kao najpozitivniji političar u Hrvatskoj pojavljuje 'nitko' jest činjenica da domaći političari u cijelosti ne shvaćaju to da političko vodstvo znači raditi s vizijom, davati konkretne prijedloge, trasirati putove razvoja društva i nametati se kao aktivni subjekt i unutarnje i vanjske politike.

Umjesto da vode, hrvatski su političari sve više vođeni domaćim i inozemnim okolnostima, a u uvjetima u kojima se političke okolnosti ne kontroliraju, nema ni pravih rezultata ni utjecaja. To je građanima jasno te će u ispitivanjima javnog mnijenja najpozitivniji političar biti 'nitko', a najnegativniji 'svi'. Kada bi takva mogućnost bila i na glasačkim listićima, ishod bi bio poprilično neizvjestan...   

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala