U priči o djevojčici Nori sve se poklopilo kako treba: očajni roditelji teško bolesnog djeteta, shvativši da nema nade da bi im državne institucije mogle omogućiti preskupo liječenje u inozemstvu, pokušali su učiniti što im je jedino preostalo: oglasiti se na društvenim mrežama. S Facebooka je Norin slučaj dospio u medije i lansiran je apel za pomoć. Televizija je u ovome – kao i u mnogim drugim slučajevima - odigrala ključnu ulogu. Svake smo večeri na svim programima i to u udarnim vijestima pratili kako se obični ljudi, zvijezde i ministri angažiraju i pomažu da se skupi za Hrvate nevjerojatno velika suma od preko tri milijuna kuna za eksperimentalno liječenje u dječjoj bolnici u SAD. Tražila se čak i rupa u zakonu kako bi HZZO pridonio općem duhu solidarnosti – na koncu je platio avio-karte za liječnike u pratnji.

Za trenutak su sve druge brige građana pale u drugi plan - i loš rejting, i nezaposlenost, i Slovenci, pa čak i ćirilica. Briga za Norino zdravlje ujedinila je i pokrenula ljude u namjeri da pomognu, da učine nešto dobro, važno i plemenito. U par dana skupljeno je ne samo tri, nego pet milijuna kuna nakon što je stiglo neugodno iznenađenje u obliku računa iz bolnice. Roditelji su se zahvalili, a izjava oca, kako Hrvatska možda ima rejting smeća, ali kad je o spašavanju djece riječ, 'izvlačimo zadnji novčić iz džepa jer imamo dušu i srce veće od kreditnog rejtinga Švicarske'- izazvala je pravu euforiju. Svi su pustili suzu i djevojčica je otputovala. Do pravog hepienda nedostaje još samo da liječenje bude uspješno, čemu se svi iskreno nadaju.

Ima u ovom slučaju zanimljivih pitanja kojima bi se valjalo pozabaviti, a neki kolege već i jesu – od uloge i ovlasti HZZO-a pa do pitanja radi li se ovdje o pukoj sreći male Nore, jer koliko je teško bolesne djece koja zavređuju isto, a koliko ih dospije u medije. Sve do ogorčenja javnosti na američku bolnicu (!) zbog 'podizanja cijene'. No ostavimo sve to po strani i pogledajmo je li možda ova akcija poučna za hrvatske političare.

Cvijet dobrote na smetištu ekonomije

Hrvatski građani su se stvarno iskazali i s pravom mogu osjećati ponos jer su zajedničkim angažmanom postigli plemeniti cilj. Pokazuje se točnim slogan da je 'dobro činiti dobro', jer svakome pojedincu koji je sudjelovao u ovoj akciji (pa čak i onima koji nisu) daje osjećaj vrijednosti. Stvarno, ako nam je ekonomija smeće – mi ipak nismo! Ipak, čovjek ne može ne iznenaditi se pred erupcijom sve te dobrote, solidarnosti i pozitivne energije. Inače izvještaji i istraživanja o psihološkom 'stanju nacije' djeluju porazno, Hrvatskom vlada pesimizam, razočaranje, nepovjerenje... Ništa nam ne pomaže što i druge zemlje imaju slične probleme. Na Zapadu vlada kriza demokracije, u bivšim socijalističkim zemljama povjerenje u vlast je pojela korupcija, a politika se sve više svodi na puka obećanja koja se ne mogu ispuniti, što oni koji ih daju znaju unaprijed. Nepovjerenje građana rađa pasivizaciju i rezignaciju. Javlja se i osjećaj ugroženosti od drugoga, što sve čini plodno tlo za kojekakve zastrašujuće političke spekulacije i scenarije. Kad odjednom, netko uspije probuditi u ljudima dobrotu, solidarnost, osjećaj zajedništva - sve ono što iz njih ne može iscijediti ni jedan političar - i tako se pokaže da je moguće nešto pokrenuti, nešto ostvariti. U Hrvatskoj, dakle, postoji rezerva dobre volje i pozitivne energije kada se radi o pravom cilju. Nije li to vrijedno pažnje političara?

Ne treba naravno pomiješati mobilizacijsku moć individualnog slučaja bolesnog djeteta s općom situacijom depresije i krize. No, svejedno je zanimljivo zašto u prvoj situaciji, kada se radi o jednom konkretnom djetetu, ljudi pokazuju želju za angažmanom i pozitivne osobine, dok u drugoj, kada se radi o njihovom vlastitom životu i budućnosti njihove djece, te iste osobine ostaju umrtvljene. Radi li se uopće o istim ljudima? I ako se o njima radi, zašto su tako nemotivirani pred odlukama i problemima koji ih se i te kako tiču?


241856,241761,241731,241662
Razum i osjećaji

Osnovna je razlika ne samo to što se u slučaju Nore radi o vrlo konkretnoj priči, već i što je akcija, odnosno apel za pomoć, sračunata prvenstveno na osjećaje. Svakome je lako zamisliti da se može naći u sličnoj situaciji. No, nije valjda da se u građanima može probuditi zajedništvo ili ih se potaknuti na djelovanje isključivo ako netko apelira na njihove osjećaje, a ne i na razum? Ili se možda radi o tome da građanima nitko ni ne pristupa kao bićima razuma, dakle suvislo, jednostavno i razložno i da ih, ukratko, podcjenjuje? Točno, jednu je sudbinu i jednu priču lakše shvatiti od četiri milijuna njih, a kamo li ih prezentirati tako uvjerljivo da motiviraju ljude na akciju.

S druge strane, obzirom da se radi o njima samima i njihovom zajedničkom interesu poput rasta zaposlenosti , ulaganja, standarda… možda političari podrazumijevaju automatsko razumijevanje problema, pa se ni ne trude. Norin slučaj pokazuje da nije samo stvar u sadržaju neke priče, nego i u načinu prezentacije. Jasna, uvjerljiva, konkretna obraćanja razumu i komunikacija o važnosti odluka koji ih se tiču možda bi te iste građane motivirala na drugačiju vrstu ponašanja? Naročito nakon što se ispostavilo da obećanja više ne funkcioniraju jer im građani ne vjeruju.

241632,241510,241292,240996
Yes, we can!

Ima se koga mobilizirati, ali kako? Dramatizirati zajedničku sudbinu, odnosno skup od četiri milijuna individualnih, to je daleko zahtjevniji zadatak. Bez drugačijeg pristupa teško je pokrenuti očigledno postojeći ogromni rezervoar pozitivne energije i solidarnosti. Nikada nije stvar samo u tome o čemu je neposredno riječ – nego i kako i kome se čovjek obraća. Na tom zadatku padaju najviše oni koji uopće nisu svjesni da im je to zadatak.

Norin slučaj bi političare mogao podučiti da i hrvatski građani mogu biti drugačiji: yes, we can! Pod uvjetom da oni pronađu novi način kako doprijeti do građana, da nauče kako govoriti, a da ne lažu, da se angažiraju ozbiljno za javni, a ne isključivo svoj interes, da shvate da su građani razumna bića, te da im je stvarno stalo da svima bude bolje . Ljudi imaju snage, volje, entuzijazma – ali treba ih barem pokušati motivirati i mobilizirati za zajedničku dobrobit. Ne samo srcem nego i razumom.