Utorak 29. siječnja 2019. godine ostat će obilježen kao dan kada je u obrazovanju Republike Hrvatske umrla suvremena književnost. Štoviše, tog je utorka nestala i svaka nada da će mlade osobe u Hrvatskoj steći naviku i motivaciju za čitanjem pisane riječi. Kao i kod mnogih ostalih značajnih smrti, osmrtnica je objavljena gotovo kriomice, suho i birokratski. U slučaju ove smrti u Narodnim novinama 10/2019 negdje oko 253. stranice. Na takvim se mjestima i obično objavljuju vijesti o smrti i posljednji pozdravi kreaciji, nadi i boljoj budućnosti.

Blaženka Divjak, ministrica u vladi Andreja Plenkovića, tog je utorka potpisala kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik, u kojem se nalazi popis lektire za osnovne škole i gimnazije. U tom popisu za srednje škole nema nijednog suvremenog autora, a neka su klasična djela, koja su se dosad obvezno čitala u gimnazijama - izbačena.

Time se izvan mogućnosti usvajanja stavio prošireni popis djela za čitanje izrađen u okviru Cjelovite kurikularne reforme, na kojoj sam radio sa stotinama učitelja i znanstvenika, a koji je bio sastavni dio prijedloga tog kurikuluma i koji je od 2016. bio predmet javnih i stručnih rasprava. Taj je širi popis bio sastavljen s idejom da svako dijete i mlada osoba tijekom školovanja mora pročitati određena klasična djela hrvatske i svjetske književnosti, ali i da se mladi ljudi u školi nužno i u što većoj mjeri trebaju susretati sa suvremenim djelima hrvatske i svjetske kulture. Tim smo širim popisom željeli i utjecati na to da se školske knjižnice opreme suvremenim knjigama, da se potakne nakladništvo te da se potakne i valorizira rad hrvatskih književnica i književnika.

U pozadini takvog razmišljanja bilo je jasno određenje da škola mora biti usklađena s trenutkom koji mladi ljudi žive, da im je u tom smislu važna riječ koja je im je bliska i situacije u kojima mogu prepoznati svoje interese, muke, veselja i ljubavi. Ideja je bila dati im knjigu koju neće moći ispustiti iz ruku. Knjigu koju će čitati od korice do korice. U jednom dahu. Samo s jednim ciljem. Da uzmu drugu. Pa treću, pa…

Aorist u drugom osnovne!

'Taaataa, šta znači stap s maslacem?', derao se iz druge sobe moj osmogodišnji sin, učenik drugog razreda jedne zagrebačke osnovne škole koji dobro i rado čita. 'E da, još i naćve s brašnom?'

U prvi sam tren pomislio da se radi o šali koju je smislio sa sestrom. 'Ajde, dosta zezancije', odgovorio sam. 'To mi je za lektiru. Ništa ja to ne razumijem', viknuo je. Za lektiru je čitao bajku 'Ružno pače', a zapeo je na sljedećem dijelu:

'Žena vrisne i od očaja podigne ruke u zrak, a pače, još uplašenije, poleti tada i upadne u stap s maslacem, a onda u naćve s brašnom. Možete zamisliti kako li je izgledalo! Žena se razvikala i bacila za njim hvataljku za žar, a djeca uz ciku, vrisku i smijeh potekoše za njim da ga uhvate.'

Ne smatram se neobrazovanim, ali ne znam što znače riječi stap i naćve. 'Što je hvataljka za žar? A potekoše?', bila su sljedeća pitanja: 56 riječi i 156 pitanja. Poučna je i lijepa priča to 'Ružno pače', ali ima ih i toliko drugih primjerenijih dobi i sposobnostima učenika. Važno je i širiti rječnik djece od rane dobi, ali to se kod osmogodišnjaka može raditi na mnogo smislenije i postupnije načine nego stapom i naćvama.

Važan je i aorist. Vrlo važan, ali je li baš primjeren učenicima drugog razreda, od kojih neki još uvijek imaju problema s čitanjem? Koja je korist od svega toga kad gotovo polovica učenika osmog razreda u istraživanju o aktivnostima u kojima sudjeluju kaže da uopće ne čitaju ništa što nije vezano uz školu? Tko će zavoljeti čitanje ako u drugom razredu osnovne škole ne može dvije rečenice pročitati tečno i na način da mu budu odmah jasne?

Ne treba biti posebno pametan, a ni hrabar, da ih pokušaš suočiti s nečim njima bližim što će ih zainteresirati za čitanje. E to je taj širi popis lektirnih djela koji je ukinut, čime je ujedno izbačena sva suvremenost u književnosti koja se čita u školama.

Kako ne bi bilo zabune: nema tu ni lijevoga, ni desnoga, radi se o odluci da se svi živi i suvremeni autori, bez obzira na to jesu li iz Hrvatske ili svijeta, izbace iz hrvatskog obrazovanja. To znači da nema Ivana Aralice, Miljenka Jergovića niti Ante Tomića, kome god oni nešto značili. Nema ni Smogovaca, Harryja Pottera ni detektivskih romana Agathe Christie. Nema ni suvremenih pisaca svjetske književnosti poput Alice Munro, J. M. Coetzeeja, Imre Kertésza, Hanifa Kureishija, Orhana Pamuka. Iz postojećeg popisa lektire iz 1993. godine izbačeni su Milan Kundera, J. D. Salinger i njegov 'Lovac u žitu', Ivan Goran Kovačić i brojni drugi. Kundera i Salinger. Neće tu biti mjesta za Gorana Tribusona i njegovu 'Povijest pornografije', niti za Olju Savičević Ivančević i njezin 'Adio kauboju' ili Ivanu Simić Bodrožić i njezin 'Hotel Zagorje'. Nema, štoviše, tu puno mjesta za žene jer su jedine autorice s kojima se mladi u gimnazijama susreću, prema osmrtnici iz Narodnih novina, Vesna Parun, Sylvia Plath i Virginia Wolf.

Knjiga je ovdje prosta riječ

Ženama nije mjesto u hrvatskoj školi. U doslovnom je to smislu društvo mrtvih pisaca i mrtvih pjesnika. Mrtvih muškaraca. Sva djela i svi pisci i pjesnici koji su mogli pobuditi želju za čitanjem kod mladih ljudi izbačeni su iz hrvatske škole. Knjiga je ovdje prosta riječ. Psovka koja posebno vrijeđa, a tako će i ostati.

Rijetko se dogodi da jedno društvo na tako očit i glup način ubije dio svoje kulture, i to onaj živući. U utorak 29. siječnja 2019. godine u Republici Hrvatskoj dogodilo se upravo to. Svi ti silni lažni domoljubi i suverenisti presudili su suvremenosti, ali i hrvatskoj kulturi i knjizi. U tome su im pomogli tehnokrati i prijetvorni političari. Osmrtnicu su, kako priliči, objavili u Narodnim novinama.

U njoj piše: 'Nije nas briga za ovu zemlju i njezine ljude. Nama kao društvu nije potrebna kultura. Knjige i knjižnice spaljujemo ovako.'

P.S. Ako mislite da pretjerujem, pitajte sve u vašoj okolini: 'Što ono znači stap, a što naćve?' Ako imate nekoga u školi, pitajte ih: 'Kad ste uzeli u ruke knjigu koja nije lektira?'