Povijest Kineza u Srbiji zanimljiva je i ironična, o čemu kasnije. Ovih se dana pojavila priča da ih je sve manje i da odlaze. To se na prvi pogled ne vidi: naši su Kinezi svijet samozatajan, marljiv i pouzdan; nerado – osim rijetkim prijateljima – o sebi i svojemu životu govore. Srpskoga jezika nauče koliko im treba za posao i snalaženje, a rado se prave da ne znaju niti riječ, što im nije za zamjeriti. Osnovna crta kineske zajednice u Srbiji njena je protočnost: oni dolaze da bi otišli dalje na Zapad nakon što zarade neku kintu. Čak ni Policija za strance nije u stanju dati u svakome trenutku točan broj Kineza u Srbiji. Otprilike: koliko ih uđe, toliko ih i izađe – manje ili više. Broj u Kini izdanih viza nije mjerilo, jer mnogi i ne stignu do Srbije, ne traže svi boravište, kad odu ne jave se policiji, itd. Recimo da ih je u svakome trenutku tu oko nekoliko tisuća – dvije tri tisuće gore-dolje.

Ima ta priča svoj veoma važan politički kut: naime, Mira Marković, supruga tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića, mislila je o sebi da je velika antiglobalistkinja i polagala je još sredinom krvavih devedesetih godina velike nade u BRIK (Brazil, Rusija, Indija, Kina). Njuškala se s tadašnjim kineskim komunistima (koji će je gorko razočarati) i potakla viznu liberalizaciju za državljane NR Kine. To su jedva dočekali razni režimski mafiozi: Kinezi su bili (i ostali) spremni platiti velik novac samo da pobjegnu na Zapad; to je tako zadnjih stotinjak i više godina. Združena zločinačka organizacija konzularnih činovnika, turističkih šarlatana i zrakoplovne mafije iz JAT-a smjesta se organizirala: pribavljane su krivotvorene radne dozvole, a uz prilično velik mito, konzuli su štancali vize. Kada je nakon prevrata od 5. listopada 2000. postao veleposlanik u Kini, Ilija Đukić, fini gospodin i iskusni diplomat, imao je muke dok je rasklopio tu operaciju i smijenio odgovorne.

Kinezi su se u međuvremenu snašli u Srbiji, na obostranu korist; na šteti su bili jedino preprodavači turske i slične bofl-robe. Kinezi su, naime, iz nekog za ekonomiste i dalje misterioznog razloga bili jeftiniji od svih; njihova je jeftina roba bila manje loša od druge za male novce, ali veoma dobra za nešto veće novce i opet jeftinija od usporedive robe. Sociološki i ekonomski, Kinezi su bili i ostali konstruktivna i korisna etnička zajednica, kao i svuda gdje su se smjestili. To je i inače crta dalekoazijskih imigranata: u New Orleansu su mi još 1985. gradski oci s ponosom isticali svoju zajednicu vijetnamskih useljenika, u New Yorku svoje Kineze. Poreze plaćaju, nikoga ne diraju, zakon ne krše, gledaju vlastita posla i rade stalno i marljivo; to je crta 'prekomorskih' Kineza (overseas Chinese), emigranata, dakle, od samoga početka u 19. stoljeću. Slobodno bi se moglo reći da su njihove zajednice bile blagoslov gradovima gdje su se smjestile – u većini slučajeva.

Strah od 'žute najezde'

I u Srbiji, kao i na nekim drugim mjestima, bilo je raznih primjedbi na doseljene Kineze, ali s malo osnova, kako je ispalo. Nakon prevrata 2000. širena je moralna panika od 'žute najezde': broj kineskih useljenika bio je napuhavan do apsurdnih razmjera, sve spominjući omrznutu Miru Marković. Nacionalistička desnica išla je do rasističkih priča i stalno se potezalo pitanje zašto nema mrtvih Kineza, uz priče kako ih ilegalno spaljuju i šalju doma u konzervama itd. Sve se to na kraju smirilo i Srbija se na Kineze navikla sasvim dobro; dapače, oni su postali sirotinjska majka sa svojom jeftinom garderobom i ostalom robom. Dobro, sad, krivotvorene tenisice i krpice poznatih brendova, falš satovi Rolex i ostalih marki, CD-ovi sa najnovijom muzikom i filmovima i već sve to što uz Kinu ide drugo je pitanje koje ovdašnju sirotinju ne zanima. Falš Rolex od Kineza radi odlično, uzgred. Time neka se bavi Europska unija, istom kad ne bude imala važnija posla, kao što danas ima.

E, sad, u razgovorima s ljudima koji su veoma bliski kineskoj zajednici u Srbiji, vaš komentator doznao je da Kinezi još nemaju namjeru napuštati tu zemlju. Porijeklo vijesti da Kinezi odlaze negdje je u glasinama koje među njima samima kruže: da slijede ograničenja radnih viza i dozvola. Da je o glasinama riječ, svjedoči i činjenica da su srbijanski Kinezi već naručili iz Kine ogromne količine robe za novogodišnje praznike: krpice, pirotehniku, sve moguće drangulije i droćke koje se za praznike prodaju. Službeni izvori poriču da se planiraju ograničenja radnih viza i dozvola za Kineze. Sve je, dakle, u najboljem redu.

Za to vrijeme Kina polako postaje globalna gospodarstvena kapitalistička velesila, na užas Mire Marković; antiglobalisti i navijači BRIK-a tek će se užasnuti. Samo polako. Prekomorski Kinezi od toga neće imati neku korist: oni se ionako uzdaju samo u vlastitih deset prstića i pamet. Dapače, kada neizbježno narastu nadnice u Kini, oni će izgubiti tržišnu prednost koju uživaju.