Mali je David od rođenja bio osuđen na smrt. Rodio se sa neizlječivom bolešću jetre i nije bilo nade da će dočekati prvi rođendan. Osim ako… osim ako se ne nađe donor koji bi mu poklonio dio jetre. I ako se neki doktor ne odluči na takvu, za bebu ekstremno rizičnu operaciju, koja se u Makedoniji ne radi. O transplantaciji negdje drugdje nije bilo riječi, jer nije bilo mogućnosti.

Jedan mladi kirurg usudio se pokušati nemoguće i presaditi mu djelić majčine jetre.

Nedavno sam bila u Skoplju. Tamo su me odveli na dječju kirurgiju univerzitetske klinike da vidim Davida, transplantiranog pacijenta, poput mene. U svijetloj sobi, izoliran staklom od posjetitelja i njihovih bakterija, sićušni je dječačić ležao u svom krevetiću i u snu mljackao usnama. Već je dobivao hranu na bočicu i činilo se da je izvan opasnosti. Iako je jetra najkompliciranija od svih transplantacija, liječnici univerzitetske klinike, dječji kirurg Vladimir Čadikovski i njegov tim uz pomoć kolega zagrebačke klinike Merkur na čelu s dr. Branislavom Kocmanom izveli su operaciju koja je trajala 16 sati. Odmah nakon operacije zagrebački su doktori odletjeli, a doktor Čadikovski je mjesec i pol spavao u bolnici svake noći kako bi u svakom trenutku bio uz bebu. Mali je David osvanuo u svim medijima kao nacionalni heroj. Poput njegova kirurga. U Makedoniji, naime, gotovo da i nema transplantacija.

Međutim, mladi kirurg Čadikovski nije pristao na opću atmosferu bezvoljnosti i pasivnosti. Nakon usavršavanja u Belgiji i Americi, shvatio je da – kad je već situacija takva kakva jest – treba sam pokušati nešto promijeniti. Tako je osnovao Nacionalni fond za transplantaciju, instituciju za promicanje transplantacijske medicine. Uspio je dobiti strane donacije za obnovu odjela dječje kirurgije, predložio izmjenu zakona i učinio još mnogo drugih stvari koje su potrebne za tako zahtjevnu vrstu kirurgije. Ukratko, pokušao je i uspio pomaknuti stvari s mrtve točke.

Sve je moguće – ako se na tome radi!

Makedonija ima oko 1400 pacijenata na dijalizi, a veći dio njih je sposoban primiti bubreg. Pa ipak, država godišnje troši onoliko novca za održavanje jednog pacijenta na aparatu koliko bi koštala i jedna kadaverična transplantacija koja bi mu bitno poboljšala život i riješila ga ovisnosti o aparatu svaki drugi dan po četiri sata. Drugim riječima, svaki od ovih pacijenata makedonsku državu godišnje stoji oko 15 tisuća eura, pa izračunajte koliko košta 1400 njih. Od ove aritmetike boli glava, da o kvaliteti života bolesnika na dijalizi i ne govorimo. Protiv kadaverične transplantacije je i običajna kultura, u kojoj rođaci pacijenata koji su moždano mrtvi uglavnom ne daju pristanak za uzimanje organa. Doktorica neurolog s tugom mi je rekla kako su samo u mjesec dana izgubili nekoliko davatelja. Koliko je ljudi moglo biti spašeno!

Njihova situacija me podsjetila na Hrvatsku unazad par desetljeća. Doduše, ovdje transplantacije nisu nikada prestale od sedamdesetih kada su počele u Rijeci, barem ne sa živih srodnih davatelja – ali ih je, zbog premalo kadaveričnih, ipak bilo nedovoljno da se oslobode strojevi za nove pacijente. I tako godinama… Prvo troma socijalistička birokracija i kultura u kojoj vladaju predrasude o moždanoj smrti, pa zatim rat i drugi prioriteti u medicini. Ukratko, pacijenti su čekali godinama na transplantaciju i većina ih uopće nije došla na red. No danas je Hrvatska u europskom vrhu po broju transplantiranih u odnosu na broj stanovnika (samo u posljednjih godinu dana broj se povećao 30 posto), članica je Eurotransplante, ima jedan od najnaprednijih zakona, brojne mlade i sposobne kirurške ekipe i konačno služi u nečemu drugima za primjer. Hrvatska je dokaz da je promjena moguća, jer je cijeli niz entuzijasta, poput Čadikovskog u Makedoniji, radio na tome da to bude moguće.

Mediji kao dobri duh

Ali nisu važni samo i jedino stručnjaci i njihov napor. Važna je i atmosfera u društvu, a nju uglavnom kreiraju mediji. Možda će se čitatelji sjetiti malog Tonija iz Gospića. To je onaj dječačić kojem je prije nekih pet godina, nakon što je u novinama objavljen apel, presađen dio jetre od anonimnog dobrovoljnog davatelja na dječjoj kirurgiji na Rebru. Javilo se oko dvadeset ljudi koji su željeli spasiti život malog Tonija, a zahvaljujući jednome do njih, on je krenuo u školu i želi postati pilot.

Sjećam se i roditelja dječaka koji je naglo umro od tumora na mozgu. Kada su roditelji herojski odlučili pokloniti njegove organe – a tu su odluku donijeli prije nego su ih doktori uopće pitali - našli su se na naslovnim stranicama svih medija. Pritom nisu bili jedini. I roditelji na smrt pretučenog Luke Ritza donijeli su istu plemenitu odluku. Nikoga od njih ne bi trebalo zaboraviti.

U važnost medija i sama sam se uvjerila: i moja davateljica Christine Svenson – koju, naravno, u trenutku operacije nisam poznavala – pročitala je o toj mogućnosti u lokalnim novinama. Poznat mi je i slučaj mladog Mađara, koji mi je pisao kako se, nakon što je saznao za takvu mogućnost, prije tri godine i sam odlučio pokloniti bubreg. A u ljudsku dobrotu uvjerila sam se ponovo i ovih dana, kad sam čula da se jedna osoba u Zagrebu upravo sprema anonimno pokloniti bubreg.

Svim ovim ljudima je zajedničko da su informaciju dobili uglavnom preko medija. Svi ti roditelji, davatelji i ekipe koje omogućuju ovaj složen zahvat koji bolesniku omogućuje normalan život ili ga – u slučaju jetre , pluća ili srca, spašava – svojevrsni su heroji u priči o uspjehu transplantacijske medicine u Hrvatskoj, priči koja ljudima vraća vjeru da je uspjeh moguć. Jer, ne treba biti posebno plemenit da bi nekome poklonio dio sebe ili dio voljene osobe koja je završila svoj život. Treba imati pravu informaciju i suosjećanje za patnje drugoga. No, bez sudjelovanja medija, koji informiraju i podržavaju ove ljude, uspjeh bi bio znatno manji. I zato, na koncu ove za transplantaciju izuzetno uspješne godine, hvala ne samo medicinskom osoblju i ljudima koji su u teškim trenucima smogli snage da svojim pristankom nekome omoguće bolji život. Velika hvala kolegama i kolegicama novinarima i urednicima, koji osvještavanjem javnosti svima nama pomažu da budemo bolji ljudi. Svima bi nagrada trebala biti dragocjena spoznaja da u najtežim trenucima, svim teškoćama usprkos, ipak možemo računati jedni na druge.