Prognoze kojima se plašilo proeuropski orijentirane građane o kataklizmi europskog projekta nakon ovogodišnjih izbora samo su se djelomično ostvarile. Tradicionalne proeuropske stranke predstavljale su ove izbore kao ključne za opstanak Unije: ako bi europske institucije preuzeli političari koji ne samo da ne mare za europski projekt, nego ga napadaju i otvoreno podrivaju, europski projekt koji se gradi više od 70 godina bio bi pod ozbiljnom prijetnjom zaustavljanja i urušavanja.

Jesu li bili u pravu ili ne, nećemo doznati jer euroskeptične i antieuropske snage nisu dobile većinu, pa niti zabilježile neki ozbiljan rast mandata. Kampanja za Europu, s druge strane pak, privukla je i iz apatije izvukla mnoge pasivne europske birače koji se u nekim redovitim okolnostima ne daju zamarati nečim tako banalnim kao što je dosadna europska politika. Na ovim izborima glasalo je gotovo 51 posto građana, što je najveća izlaznost u posljednjih dvadeset godina. Na izborima 2014. izlaznost je bila nešto veća od 42 posto.

Veća izlaznost ne ide u korist desnim strankama koje pokazuju bolje rezultate u okolnostima u kojima njihovi ideološki protivnici ostaju doma, a zbog autokratske prirode desnih stranaka lakše mobiliziraju svoje glasače nego neke slabije strukturirane, disperzivnije, demokratičnije stranke.

Da ne bude zabune, desne i radikalno desne stranke dobile su više glasova nego prije pet godina. Ali ako su onda imale 155 mjesta, a danas 171 mjesto u Parlamentu, koji ih broji 751, onda to baš i nije neki fantastičan skok.

Možda će im se priključiti 13 zastupnika mađarskog Fidesza koji će, očekuje se, napustiti Europsku pučku stranku (EPP). Svjetonazorski, pa i vrijednosno može im se pridodati i 29 zastupnika stranke Brexit koji su za sada zabilježeni kao Ostali (nesvrstani). No čak i s 213 zastupnika, što je darežljiva računica sadašnjeg brojčanog stanja desnih u Europskom parlamentu, ne dostižu ni trećinu ukupnih zastupnika Europskog parlamenta. Tu je još 39 glasova za krajnju ljevicu te osam neovisnih. Ako se uzme to da su vodeći ljudi proeuropskih stranaka obećali da će formirati novu Komisiju iz centra, a ne s lijevog ili desnog boka, i ako oduzmemo mjesta krajnje ljevice, pa i neovisnih, i dalje proeuropska većina u parlamentu broji 491 zastupnika. Dakle, gotovo dvotrećinska većina u sadašnjem sastavu Parlamenta je proeuropska i unutar nje će se birati nova Komisija.

S druge pak strane, oni koji mogu biti nezadovoljni tradicionalne su političke grupacije desnog i lijevog centra. I Europski pučani i Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D) izgubili su po gotovo četrdeset mjesta zastupničkih mjesta koja su otišla zelenima, liberalima i desnima. Zato se kritike fragmentacije trebaju različito shvatiti. S aspekta tradicionalne politike, koja se odvija u centru i koju karakteriziraju konsenzus i kompromis, fragmentacija nosi neizvjesnost, komplikacije u definiranju zajedničkog programa i formiranju koalicija. No biračima je očito dosta politike istog u situaciji u kojoj se svijet oko nas jako brzo i puno mijenja i spremni su svoj glas dati novim političkim snagama.

Klimatske promjene prijete da će tako značajno utjecati na naše živote da se iz perspektive onih koji na taj način promišljaju budućnost planeta sadašnje političke rasprave čine izlizanima i gubitkom vremena. Zeleni također nisu više ono što su bili sedamdesetih godina prošlog stoljeća – hipi politička alternativa koja se bori za zatvaranje nuklearnih elektrana. Zelena politika, objašnjavaju nam, utječe na mnoge aspekte našeg života – ekonomski razvoj, ulaganje u infrastrukturu, socijalnu zaštitu, sigurnost država, upravljanje migracijama.

Generirajući strah za budućnost Unije, stranke centra uspjele su mobilizirati birače na izlazak. No budućnost Unije neće odlučiti desni, koji su po svojoj prirodi odani vrlo uskim nacionalnim ciljevima i teško mogu biti koherentna grupa. Italija želi pravedniju distribuciju migranata u Europi, Mađari i Poljaci za to ne žele ni čuti. Poljaci i Skandinavci žele jasnu ogradu prema Rusiji, dok Orban, Salvini i Le Pen nemaju problem suradnje s Moskvom. Salvini se nastoji oglušiti na upozorenja o proračunskoj disciplini, što je Alternativi za Njemačku i austrijskoj Slobodarskoj stranci potpuno neprihvatljivo. Dakle, desnima ne treba neprijatelj – oni će se iscrpljivati međusobno suprotstavljenim interesima.

Ono što treba proeuropskim snagama nije likovanje zbog podijeljenosti protivnika. To Europu neće spasiti. Ono što im treba jest da realno i smireno prihvate sadašnji odnos snaga u Europi i započnu dogovore o tome kakvu Uniju želimo. To znači da se najprije razgovara o programima i ciljevima, o zajedničkoj viziji, a tek potom o funkcijama. Ako se politički pregovori svedu na podjelu fotelja, s populistima ili bez njih, s fragmentiranošću ili bez nje, europski projekt sam će sebe dokrajčiti.