'Sve vas treba na sud, a školu spalit'!' urlao je u školskom dvorištu tata učenice osmog razreda.

Na njegove riječi, krhka nastavnica kemije, samo ispod glasa, ali onako da se ipak čuje, rekla je: 'Trebalo je učiti na vrijeme…' te još tiše dodala: '…Isuse, zar je to način?'

Bio je to povod za salvu psovki koje su uključivale majku, državu, Andreja Plenkovića, spomenutog Isusa, štrajk, koronu, ravnateljicu i kemiju kao predmet i znanstvenu disciplinu. U to prekrasno zagrebačko sunčano jutro ova je nerijetka odgojno-obrazovna scena završila škripom automobilskih guma uz očev vapaj: 'Mala mi zbog vas majmuna sad neće upisat' srednju koju želi!' I akademski prilog raspravi: 'Je.eni neradnici!'

S druge strane, u očima nastavnice vidjele su se suze.

Previše je to tuge, ljutnje i razočaranja kod svih zbog dvojke iz testa iz kemije. Previše i nepotrebno.

Upisi u srednje škole posebno su stresan događaj na obrazovnom putu učenika. U odnosu na završetak srednjeg obrazovanja i upisa na studije, uključenost je roditelja ovdje znatno izraženija, kako u usmjeravanju dječjih aspiracija, tako u odabiru srednjoškolskih programa i škola. Vrhunac brige roditelja za obrazovnu budućnost djece obično se kasno pojavi, tridesetak dana prije završetka završnog razreda, i to na najgorem mogućem mjestu: u školskom dvorištu uz škripu guma, psovke i pokoju suzu. Svi podaci i analize ukazuju na to da se ove godine treba pripremiti na više ovakvih reakcija. Naročito u Zagrebu.

Upis u srednju školu u najvećem broju programa zasniva se na jednostavnoj formuli: prosjek ocjena od petog do osmog razreda na dvije decimale + zaključne ocjene iz šest predmeta u sedmom i osmom razredu (iz hrvatskog jezika, matematike i stranog jezika te iz tri predmeta koji odgovaraju profilu srednjoškolskog programa). Na papiru i u većini Hrvatske ovakav model dobro funkcionira i učenici se većinom upisuju u željene programe i škole. Velika iznimka već godinama je glavni grad Hrvatske, a statistički modeli koje izrađujemo u Institutu za društvena istraživanja ukazuju na to da će ocjenjivanje tijekom pandemije bolesti Covid-19 dodatno zakomplicirati situaciju s upisima u Zagrebu.

Kako su ocjene rasle

Pregledom podataka o uspjehu učenika u Školskom e-rudniku Ministarstva znanosti i obrazovanja primjetne su izrazite razlike u ocjenama učenika iz različitih dijelova zemlje. Tako je npr. u školskoj godini 2018./19. postotak učenika koji su prošli sedmi razred s odličnim uspjehom (prosjek ocjena iz svih predmeta iznad 4,50) u Virovitičko-podravskoj županiji bio 23,05 posto dok je postotak odličnih sedmaša u Zagrebu bio 48,75 posto. Postotak onih koji su te školske godine imali sve petice u najtežem razredu osnovne škole u npr. Šibensko-kninskoj županiji iznosio je 5,88 posto dok ih je u Zagrebu bilo čak 16,99 posto. Ukupno je u školskoj godini 2013./14. 4,9 posto generacije imalo zaključnu ocjenu odličan iz svih predmeta od petog do osmog razreda. Najviše ih je bilo u Zagrebu, a među superodlikašima znatno je veći broj djevojaka (68,4 posto) od mladića (31,6 posto).

Tijekom pandemije učitelji i nastavnici izrazito su fleksibilno reagirali, uspješno se, kao rijetko koja profesija, prilagodivši promjenjivim okolnostima rada. Tako je bilo u većini aspekata njihova posla, osim u jednom, u kojem im Ministarstvo nije osiguralo upotrebljive e-upute ni usavršavanje u vrednovanju i ocjenjivanju. Posljedice pandemije na zaključne ocjene bile su vidljive već kod prethodne generacije učenika koji su izašli iz osnovnih škola. Ta prošla generacija osmaša imala je znatno bolje ocjene, a time i veći broj bodova pri upisu od generacije prije njih koja nije iskusila 'koronaobrazovanje'. U toj je generaciji bilo čak 59,24 posto učenika koji su prošli s odličnim osmi razred u odnosu na tek nešto više od polovice godinu prije. Ovogodišnji osmaši će po svemu sudeći imati dvije godine 'povišenih ocjena', što će se izravno odraziti na upisne liste u pojedinim školama. Zbog 'koronaefekta' na zaključne ocjene, naši izračuni govore da će za upis pojedinog srednjoškolskog programa u Zagrebu trebati oko 1,2 boda više nego godinu prije. Ako su ovi modeli ispravni, svi učenici i roditelji trebali bi proširiti listu svojih mogućih izbora srednjih škola.

Ne, mala matura nije rješenje

Kao i u mnogim drugim sferama života, pandemija je samo ubrzala određene procese i ukazala na nedostatke. Ocjenjivanje i vrednovanje u našim školama uvelike je zanemareno. Mnogi će na navedeno početi zazivati 'malu maturu', proces vanjskog vrednovanja na kraju osnovne škole. U jedinstvenom osnovnoškolskom obrazovanju koje krasi Hrvatsku ovaj bi postupak bilo vrlo teško provesti, a njegovi učinci bili bi negativni. Svi koji se bave ispitima i testovima znaju da je nemoguće napraviti jedan ispit koji bi bio dovoljno osjetljiv da odmjeri nužna znanja i vještine npr. iz matematike, a koja su potrebna da se završi osnovna škola, i da istovremeno bude dovoljno osjetljiv te posluži kao selekcijski ispit za upis zagrebačkog MIOC-a, splitske Treće ili riječkog Mohorovičića. Nadalje, tim se postupkom ni na koji način ne može utjecati na rad učenika i ispravljanje njihovih nedostataka. Postupak je skup i u većini sredina nepotreban.

Umjesto navedenoga trebalo je odavno uvesti hibridno ocjenjivanje pri kojem se kombiniraju vanjski ispiti i školsko ocjenjivanje nastavnika od petog do osmog razreda osnovne škole. Na taj način učenici bi mogli dobiti realnu sliku svojih kompetencija u odnosu na druge u Hrvatskoj, nastavnici bi dobili alat za objektivizaciju ocjenjivanja, sustav nacionalni pregled nad razinom znanja i vještina, a roditelji jasniju sliku sposobnosti svoje djece.

Sve navedeno bilo je dio te nesretne Cjelovite kurikularne reforme još 2016. godine. Da je samo to iz nje uvedeno u škole, bio bi to značajan napredak za hrvatsko obrazovanje. Nažalost, pet godina prošlo je bez promjena u vrednovanju i ocjenjivanju. Rezultat toga je nervoza u školskom dvorištu, tuga u dječjoj sobi, gruba psovka i suza, a one nikada ne bi trebale biti dio naše škole.

Sretno, osmaši!