Za početak je bilo dovoljno donijeti (ili ukinuti) nekoliko zakona, pojednostaviti osnivanje trgovačkih društva i propise o poslovanju, uopće provesti liberalizaciju i deregulaciju poduzetništva i novčanih tokova, a istodobno postrožiti propise koji jamče pravnu sigurnost potencijalnih ulagača i, uopće, poduzetnika. Umanjenje poreza da i ne spominjemo. Jasno, to su samo preduvjeti koji sami po sebi neku zemlju još uvijek ne čine privlačnim odredištem za poslovanje, ali barem pokazuju želju vlasti da zemlja jednoga dana takvom postane.

Zašto vlast to nije učinila, iako je očito da je inozemstvo jedini potencijalni izvor zdravog novca koji bi mogao pokrenuti hrvatsku privredu?

Odgovor je jednostavan: ona to ne želi.

Vlast ne želi zemlju otvorenu stranom kapitalu, kao što, uostalom, od prevelikih poreza i 'administrativnih prepreka' ne želi osloboditi ni domaće poduzetništvo. Te iste 'administrativne prepreke' koje svi složno osuđuju nisu prirodna nepogoda, niti su nastale slučajno ili greškom u nekom ograničenom birokratskom umu. One su smišljeni i hotimični proizvod sustava, poluga vlasti kojima politička elita kontrolira privredu i novčane tokove i koje se ne želi odreći.

Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je vlast apsolutni protivnik stranih ulaganja. Očajnički joj je potreban novac, ali je toliko ustrašena od tržišnog spontaniteta da ju zanimaju samo ona ulaganja koja će moći potpuno kontrolirati i koja se odvijaju u njenoj režiji i to tako da 'strateški partner' po mogućnosti bude neka druga (opet) država. Logično. Dva loša gospodara lakše će naći zajednički jezik.

Državama koje su doista povoljne za privatne investicije ne treba nikakva 'gospodarska diplomacija' jer su općepoznate u poslovnim krugovima. Sama činjenica da državne delegacije naokolo lutaju ne bi li snubile kakvog ulagača je porazna i može izazvati samo suprotni učinak. Svijet je mali, kapital je u neprestanoj potrazi za povoljnim plasmanom i lako će sâm prepoznati sigurna i pouzdana odredišta. Ozbiljnim ulagačima ne trebaju razgovori s ministrima koji će im obećavati kako će, evo koliko sutra, ukloniti 'prepreke'. Naprotiv, oni žele jamstva da će s državnim službenicima imati što manje posla i sve što im treba su dobar odvjetnik, dobar računovođa i pouzdano pravosuđe.

Bilo je dovoljno vremena da se Hrvatska učini takvom zemljom, ali politička elita je zaključila da joj je privredna opustošenost manje opasna prijetnja od mogućnosti da se država iz svemoćnog i sveprisutnog kontrolora preobrazi u javni servis i jamca slobode i vladavine prava.

Svaka vlast ima pravo na svoje gluposti, svoje zablude i svoju vlastoljubivost. Nije to neka posebna tragedija jer takvu vlast lako se može smijeniti na sljedećim izborima. Uzalud. U punoj totalitarnoj stravi takozvanog 'nacionalnog konsenzusa' jednako razmišlja i opozicija koja je takav sustav i stvorila, a u održavanju toga sustava i vlast i opoziciju podržava većina stanovništva. To je logična posljedica dvadesetogodišnje zatočenosti u ksenofobnoj čahuri, goebbelsovskog ponavljanja floskule o 'rasprodaji obiteljskog srebra' i sustavne propagande protiv slobodne trgovine, poduzetništva, kapitala, liberalizma i profita kakve se ne bi postidio ni Staljin. Ili bi je se i Staljin postidio?

Vizija Hrvatske kao otvorene zemlje koja slobodnom kretanju novca, ljudi i ideja ne postavlja 'administrativne', ali ni ideološke prepreke, mnogima je očito zastrašujuća, kao što mnoge doslovno vrijeđa pomisao da bi u takvoj Hrvatskoj ljudi iz cijelog svijeta mogli slobodno poslovati i – zašto ne? – bogatiti se, dakako pošteno, na opću korist. Nije sporno da svatko ima pravo na takav svjetonazor. Problem je samo u tome što su svemoćna država i težnja zatvorenom, monolitnom i samodovoljnom društvu luksuz koji se plaća bijedom.