Priča mi prijateljica, sve iz prve ruke: odlučile ona i kolegica (obje tek koju godinu mlađe od mene) da odu na taj Crni petak u jedan od splitskih mall-gate-centera, da vide ima li čega za njih i koliko je sniženo. Poučene dosadašnjim iskustvima i mudrošću stečenom kroz život, riješile su doći na lice mjesta cirka pola sata prije otvaranja, dok još nije krenula gužvetina. A kad tamo…

-Nemaš, brate mili, di parkirat! Dvaput obašle sve tri etaže dok nismo doli našle neku bužicu, jedva izišle iz auta.

Ni gore im nije bilo bolje: pred još zatvorenim kliznim vratima već je stajalo, u redu i mimo njega, barem dvjestotinjak ljudi, uglavnom upola mlađih. A kad su se vrata napokon raskrilila i prodavačice unutra počele podizati metalne rolo-zavjese pred izlozima, masa je nagrnula kao da se besplatno dijele zlatne poluge. No, većina je žena, uglavnom prilično mladih, pohrlila prema velikom dućanu (razglašena, ali ne baš odveć kvalitetna konfekcija) u koji su i ove dvije „moje“ planirale najprije poviriti. E, tu su tek imale što za vidjeti!

- Lete te ženskice ka pčelice u košnicu, ne lunjaju naokolo, ništa ne zagledaju, ništa u kabinu provat jel in usko, široko, ništa… Samo provjere broj i odma priko ruke. I vešte i gaće („i haljine i hlače“; op. prev.) i suknje i džempere, jakete, kape, sve… Nas dvi se u čudu gledamo, a onda uberemo: pa one su bit će cilu sedmicu birale i probavale, zapisivale ili slikavale mobitelon, pa sad samo nađu svoj broj, pokupe i pravac blagajna. Malo san špijavala, nijedna nije uzela manje od pet stvari, a jedna čak osan! Pa odakle in pare, čoviče?! Nisu popusti baš toliki.

Koje ime dati muškom djetetu, rođenom na Crni petak?

E da, to je pitanje: odakle im novac, pa sve da je najcrnji od svih petaka? Nisam joj umio odvratiti ničim osim doskočicom koju mi je neki dan poslao prijatelj iz Novog Sada. Kaže: „koje ime dati muškom djetetu, rođenom na Crni petak? Sale!“

Alzodakle, rekao bi Doktor u „Kapelskim kresovima“, stvari stoje ovako: prema službenim podacima Porezne uprave, građani Republike Hrvatske prošlog su petka, na „Black Friday“, potrošili u cent točno 76.702.725,62 eura. Skoro dvanaest milijuna eura više nego lani, ali paz' vamo: broj izdanih fiskaliziranih računa gotovo je isti kao i na prošlogodišnji Crni petak (2022. registrirano ih je na Poreznoj 3,96 milijuna, a sad nešto preko četiri). Pridodamo li tome i činjenicu da je, prema službenim grafikonima Državnog zavoda za statistiku, lani u studenome inflacija iznosila 13,8 posto a sad je 5,8 iako je sve živo u međuvremenu osjetno poskupilo, nije čudno da se ni ugledni profesori ekonomije (a gledao sam ih i slušao neku večer na RTL-u) ne usuđuju biti konkretni u objašnjavanju tih brojki. Jedino što se konkretno i neporecivo može kazati jest da je država samo tog dana, prošlog petka, uprihodila malo više od 19 milijuna eura na ime PDV-a. Šuma brojčanih podataka i „pokazatelja“ daleko je veća i neprohodnija od ove koju sam gore naveo, pa nevježu poput mene može samo zbuniti. Zato i napuštam teren disekonomije (pojam koji sam odavno usvojio od dragog prijatelja Petra Filipića, doktora makroekonomije, kad mi je odgovarao na upit kako je moguće da na tržištu nekretnina istovremeno rastu sve tri tržišno relevantne kategorije – i ponuda, i potražnja, i cijene) i vraćam se onom pitanju od maločas: odakle vam, ljudi, toliki novci?!

Mislim, apsolutno je nemoguće da se svi uspješno bavite turizmom i ugostiteljstvom, ili da nepogrešivo manipulirate na online-burzama, ili da maestralno rudarite s kriptovalutama, ili da svakog tjedna dobivate i u kladionici i na lotu, ili da primate dioničarske dividende u megafirmama… Nije valjda da ste višegodišnji županijski šampion u broju skupljenih boca i limenki? Radite li nešto na crno, varate li državu i sugrađane? Švercate li duhan, drogu, oružje, migrante…? Otkrijte mi tajnu, svega vam!

Bude li zdravlja...

Jer ja sam navršio okruglih šest banki, punih 40 godina živim („preživljavam“ bi bilo točnije) isključivo od gotovo svakodnevnog pisanja svega živog, samostalna sam djelatnost (što znači da nemam ni godišnjeg, ni božićnice ni bolovanja, ni dopuštenog minusa na tekućem, niti ičega što imaju čak i nesretnici na minimalcu) trenutno radim na četiri razboja (onaj peti, književni, opet je zbog toga prisilno na čekanju) i stalno sam nekome nešto dužan, uglavnom državi i raznoraznim „pružateljima usluga“. Vozim 17 godina starog Picassa i silno sam mu zahvalan što me i dalje vrlo dobro služi, a na samu pomisao da kupim nešto novije - odmah suza suzu goni. Bude li zdravlja, za pet godina ću, odmah sutradan po rođendanu, otići u mirovinu koja će mi prema današnjim procjenama iznositi oko 300 eura, maksimalno 330. Inflacija će biti na nuli, kreditni rejting Hrvatske nikad veći, ali štruca kruha stajat će deset eura, litra mlijeka osam, a jogurta (jedne jedine vrste, kao onomad u socijalizmu, sjećate se) barem dvanaest. I slušat ću, kao i danas, vršnjake ili još mlađe kako pričaju gdje će na skijanje i koji je vrtlar najbolji za šišanje živice oko vikendice.

A ja ću se i dalje pitati (dvjestotinjak pjesama u dvije objavljene zbirke poezije službeni su dokaz da sam bio i ostao čuđenje u svijetu): odakle vam novci, ljudi?!?

PS: za kraj, samo jedna sitnica koju nisam upio ukalupiti nikamo u gornje retke. Kad vas pitaju što je u Hrvatskoj najviše poskupilo kroz zadnjih godinu dana, zacijelo će vam na pamet prvi pasti prehrambeni proizvodi (cijene su im u prosjeku narasle za 18 posto). Ali vraga, postoji nešto što je skočilo za više od, pazite dobro, 750 posto! Prosjaci po terasama kafića i ulični žicari do lani bi vam prilazili govoreći: „Daj kunu, dobri gospon, bog će da ti vrati“ i „Brale, imaš kunu, fali mi, ono ka, za autobus“. Nalete li na samo dvoje koji će im molbu ispuniti (a hoće sigurno, jer vrijeme je darivanja, nije li, a mi smo kršćani, nismo li?) doći će, prema fiksnom tečaju konverzije, na isto kao da su lani u ovo doba naletjeli na petnaestero takvih milosrdnika.

Što ti je eurozona, a?!