'Ovaj svijet definitivno ide u vražju mater, u moje vrijeme nije bilo takvih stvari', pomislio je Gleda Mjesec spazivši golemi crni megalit nasred pustare. U nemoćnome bijesu zgrabio je bijelu bedrenu kost neke davno oglodane lešine pa krenuo njome mlatiti po prašini i preostalim dijelovima kostura, kriješteći iznova na sav glas, tako da ga čuju svi iz čopora: 'Ovaj svijet ide u vražju mater! Nema nam spasa!'

Taj je povik – istovremeno i urlik i vapaj – uporno ponavljala svaka generacija njegovih potomaka, bez obzira na evolucijski razvoj i okolnosti koje su se paralelno s njime mijenjale. I tako to ide sve do danas, kao jedan od najizdržljivijih, najotpornijih atavizama ljudske vrste. Uostalom, recite i sami: ne čini li vam se da ovaj svijet ide u vražju mater i da nam definitivno nema spasa? Mislim, bilo je gadno i u „naše vrijeme“, ali nikad ovako, nije li tako?

Danas oko podneva (po našem vremenu) diljem Argentine otvorit će se biračka mjesta za drugi krug predsjedničkih izbora, u kojem jako velike šanse za pobjedu ima Javier Milei, ovdašnjoj široj javnosti donedavno nepoznati i nebitni zastupnik u tamošnjem parlamentu. Među nama, ni ja za njega do neki dan nisam čuo, ali onda sam kliknuo na ovaj tekst i krenuo znatiželjno, mada i zabrinuto, guglati tog tipa. Na prvi pogled učinio bi se nekome kao klasični desni konzervativac (žestoko je protiv pobačaja iz bilo kojeg razloga, uključujući i silovanje, ali se zalaže za slobodno nošenje oružja, takorekuć vođa pokreta „Rafalom za život“) no već na drugi počinjete shvaćati kako bi posrijedi mogao biti samo još jedan populistički smutljivac i mutikaša s prstohvatom ozbiljnih tegoba psihičke naravi, mjestimično spojenih s iznadprosječnom socijalnom inteligencijom.

Istovremeno se zalaže i za legalizaciju prostitucije i za prodaju organa, jer sve je to na slobodnom tržištu, koje država ne smije ograničavati, jer „država je problem, a ne rješenje“. Ipak, novinari, sociolozi i ekonomisti (a i Milei je profesor ekonomije!) euroatlantskoga kruga kao da se natječu u tome tko će ga slikovitije definirati. Jedni kažu kako je „militantni libertarijanac“, drugi da je „anarhokapitalist“, za treće je „cigla bačena u izlog draguljarnice“ a spominje se, svega mi, i kao „crni labud“, osobito nakon ulaska u finale predsjedničkih izbora. On je samog sebe opisao riječima: „Nisam tu da predvodim ovce, nego da probudim lavove“.

Danas ga u drugom krugu čeka Sergio Massa, dugogodišnji socijaldemokratski nastrojen političar i relativno friški (od lanjskoga kolovoza) ministar gospodarstva, a znamo kako to ide s gospodarstvom u Argentini zadnjih desetljeća – oporavi se na par trenutaka, tek da uzme daha, pa onda opet potone na dno. Svejedno, u prvom krugu Massa je dobio potporu oko šest posto više glasača od Mileija, ali po posljednjim anketama Milei (koji na svoje predizborne skupove donosi, raščupan i u crnoj kožnoj jakni, motornu pilu, a završava ih vatrometima) ima solidnu prednost, pogotovo među mlađim punoljetnicima.

Budući da nije na meni da solim pamet argentinskim biračima, preostaje mi jedino da čekam rezultate (Milei već unaprijed tvrdi da će biti namješteni ukoliko on izgubi, vidi da Trump nije džabe krečio) i vrijeme kratim razmišljanjem o tome tko bi u sljedećoj, „superizbornoj“ godini mogao osvanuti kao hrvatski Javier Milei? Toliko je izbora pred nama u 2024. da se, već po zakonu velikih brojeva, netko takav mora ukazati, pa makar i samo u kampanji.

Bandića više nema, Kerum se izvukao iz politike i još se izvlači odakle god još može, Kolakušić i Sinčić će se vjerojatno – nakon svojski odrađenog i za Hrvatsku nemjerljivo značajnog cijelog mandata u Europskom parlamentu – povući u više no zasluženu mirovinu… Tko nam je još preostao kao potencijalni domaći Javier? Evo, neki je dan Juanito Todorri potvrdio najave kako uskoro ulazi u visoku politiku, može li to biti on? Žeton bi se moglo staviti i na Juana Pernara, jer Pernaro je već budio lavove po Africi… Tko nam je još na raspolaganju? Míro Bugli? Croatino Coniglietto? Carino Conigletez? Hijiño Vucez? A možda i u ovom slučaju pobijedi vječiti šampion svih anonimnih političkih anketa, omiljeni g. Nitko? (Što, zapravo, i ne bi bilo baš najgora stvar na svijetu, budimo iskreni.)

Evo, nema živog meteorologa koji nam ne proriče tmuran početak radnog tjedna, pa zašto ta dva, tri djelatna dana, natkrivena sivilom i natopljena kišom, ne biste malo skratili ćaskanjem s kolegama i nagađanjem o toj temi? Možete i kripto-kladionicu osnovati.

PS: Sasvim deseta tema, bilo mi je o njoj odveć mučno pisati, ali ipak moram, barem pet redaka. U komentarima na tragičnu prometnu nesreću eks-ministra Banožića toliko je ljudi reklo ili napisalo „svakome se to može dogoditi“ da mi i uši i kapci namah uvenu čim na te riječi naletim. Ne, dame i gospodo, to što se dogodilo građaninu Banožiću ne može se dogoditi svakome. Svakome se od nas može dogoditi samo ono što je snašlo građanina Gorana Šarića.