Tko zna kako bi izgledala današnja Hrvatska da je joj aktualna šefica države Kolinda Grabar Kitarović rođena s 'prave' strane željezne zavjese? Ili da je svojedobno u dućanu u mjestu u kojem je odrastala mogla kupiti više od jedne vrste jogurta? Recimo tekući i čvrsti jogurt te voćni i grčki. Ovako joj je nemogućnost izbora važne namirnice postala metaforom autokratskog poretka usmjerenog i protiv raznovrsne prehrane. Ta ju je alimentarna nedemokracija pretvorila u svojevrsnu jogurt-disidenticu koja je jedva dočekala prve demokratske višestranačke izbore 1990. u Hrvatskoj, na kojima je trijumfirala njezina buduća politička stranka HDZ.

Hrvatska predsjednica, koja danas programski objašnjava zašto zaslužuje novi predsjednički mandat, očito je bila mlada ilegalka u doba komunističkog režima i frustrirana jer je rođena s pogrešne strane željezne zavjese te je prvom prigodom otišla u SAD i u Los Alamosu završila srednju školu, a uspjela se fotografirati i s Mikijem Mausom. Vratila se uoči pada Berlinskog zida i – željezne zavjese, dočekavši napokon više vrsta jogurta u obližnjem dućanu. Omraženom Josipu Brozu Titu, koji je nije poslao u SAD jer je u tom trenutku bio mrtav, osvetila se izbacivanjem njegova poprsja. Još da je kojim slučajem moguće revitalizirati Goli otok, ona bi prošla najbolje.

Ako ništa drugo, slušati i promatrati Kolindu Grabar Kitarović usred političko-povijesnih analiza postaje sve zabavnije te bi bila prava šteta da se sve to ne nastavi i sljedećih pet godina, premda su joj i glavni protukandidati podjednako misaono slikoviti. Jer slijedi niz obljetnica koje bi hrvatska predsjednica mogla protumačiti na sad već prepoznatljiv način, uz kolindizme'.

Njezini politički lajtmotivi vezani uz jogurt, željeznu zavjesu i težak život, koji je uključivao i školovanje u kapitalističkom SAD-u, poklopili su se s tridesetogodišnjicom stvarnog i metaforičkog rušenja Berlinskog zida 9. studenoga 1989. Uslijedili su dramatični tjedni diljem srednje i jugoistočne Europe, u kojima su do završetka 1989. domino-efektom srušeni prosovjetski komunistički režimi u Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, uz prethodnu liberalizaciju i demokratizaciju prilika u Poljskoj i Mađarskoj. Na taj je način započela sveobuhvatna demokratska tranzicija koja će sve spomenute zemlje u različitoj dinamici približiti zapadnom dijelu kontinenta te su u njima konsolidirana liberalna demokracija, vladavina prava i tržišno gospodarstvo prethodnih desetljeća doveli do zavidnog životnog standarda građana. Sve se to isticalo prigodom ovogodišnjeg podsjećanja na epohalni događaj u vojno-politički podijeljenom Berlinu 1989., a koji je, treba se nadati, dugoročno nabolje promijenio Europu unatoč svim novim ogradama, žicama i pravnim preprekama.

Neprestance zaostajemo

Gdje je bila Hrvatska u trenutku rušenja Berlinskog zida? S koje strane željezne zavjese? I s kakvim perspektivama trideset godina u budućnost? Hrvatska kao jedna od šest bivših jugoslavenskih socijalističkih republika od 1948. nije bila dio sovjetskog bloka niti je imala sovjetski tip komunizma. Jugoslavija je imala vlastitu komunističku diktaturu (proletarijata), a zapravo personalnu diktaturu Josipa Broza Tita, koja se pak godinama liberalizirala, da bi Hrvatska u drugoj polovici 1980.-ih, baš kada je Kolinda Grabar Kitarović maturirala u SAD-u, u mnogobrojnim društvenim aspektima bila veoma nalik zapadnim zemljama. Neprijeporna politička represija u kojoj se proganjalo i likvidiralo protivnike režima egzistirala je uz slabljenje rigidnosti tog istog režima kada je riječ o drugim sferama svakodnevnog života, od putovanja u inozemstvo i zabave do umjetničkih i znanstvenih dostignuća, te u odnosu na druge socijalističke zemlje u Europi taj režim nije trebalo rušiti na ulicama i trgovima. On se sam urušio.

Hrvatska, dakle, svoju demokratsku tranziciju nije započela događajima nalik onima u Berlinu, Pragu, Sofiji i Bukureštu niti je uopće bila s one strane željezne zavjese, u kojoj je unutarnju i vanjsku politiku godinama diktirala Moskva. Stjecajem povijesnih okolnosti, koje su nastale upravo rušenjem Berlinskog zida i završetkom Hladnog rata, Hrvatska je sa svim ostalim federalnim jedinicama u bivšim socijalističkim federacijama Jugoslaviji, Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu dobila prigodu za državnim osamostaljenjem. Tako su se od ljeta 1991. do zime 1993. na širem prostoru Europe i Azije osamostalile čak dvadeset i dvije države, dok će to 2006. učiniti Crna Gora, a 2008. Kosovo. Nažalost, Hrvatska je svoje pravo na državnu samostalnost, baš kao i Bosna i Hercegovina, ostvarila boreći se protiv ratne agresije upravljane iz Beograda te je de facto prva mirnodopska godina za teritorijalno cjelovitu zemlju bila 1998.

Zbog svega toga je rušenje Berlinskog zida u Hrvatskoj drukčije intoniran događaj nego li drugdje u Europi. Za najveći je dio bivših socijalističkih zemalja to inicijalni trenutak manje-više kontinuiranog napredovanja prema zapadnim standardima kojima se težilo, dok su Hrvatsku tek čekali presudni događaji nakon kojih će doći u položaj u cijelosti odlučivati o vlastitom razvoju. I tu nastaju problemi. Mada se čini da je zemlja danas ostvarila sve svoje primarne političke ciljeve – od neovisnosti i pobjede u ratu do realizacije članstva u NATO-u i Europskoj uniji – Hrvatska od 1998. neprestance zaostaje za gotovo svim zemljama koje su poput nje u srednjoj i jugoistočnoj Europi krajem 80-ih i početkom 90-ih započele demokratizaciju svojih političkih sustava i temeljenje gospodarstva na tržišnim načelima.

Usto, od mirne reintegracije Podunavlja, kao završne točke konflikta koji je Hrvatsku objektivno opterećivao još od 1990., prošle su do danas gotovo dvadeset i dvije godine te ni rat ni poraće više ne mogu biti opravdanje za zaostajanje ili, u najboljem slučaju, za krajnje usporen razvoj zemlje. Dovoljno je pogledati Eurostatove podatke za 2018. o BDP-u po stanovniku prema paritetu kupovne moći, prema kojima je Hrvatska pretposljednja u Europi. Od Hrvatske je slabija samo Bugarska, ali i ona brže napreduje te je slijedom ovakvog trenda samo pitanje vremena kada će nas u budućnosti preteći i ona, kao i prije dvije godine Rumunjska, koja je u vrijeme rušenja Berlinskog zida 1989. doslovce kolabirala kao država. Još je porazniji podatak da je realni hrvatski BDP po stanovniku od 1989. do 2016. porastao samo 6,5 posto, daleko najmanje u Europskoj uniji, dok su sve ostale bivše socijalističke zemlje u Uniji u istom razdoblju rasle najmanje desetak puta više.

S pogrešne strane zavjese

Posljednji put Hrvatska je bila iza Bugarske početkom 1950-ih, kada je imala niži BDP per capita, da bi krajem 80-ih jedino Slovenija među socijalističkim zemljama bila gospodarski razvijenija od Hrvatske. Tako su prethodna tri desetljeća označila permanentno usporavanje razvoja zemlje, za što jedino mogu biti odgovorne njene političke elite. Bez odgovarajuće strategije razvoja demoliranog početkom 90-ih feudalističkim modelom privatizacije, bez beskompromisnog promicanja znanja, poštenja i odgovornosti na svim razinama upravljanja zemljom, bez sustavnog poticanja proizvodnje prvotno usmjerene izvozu, bez stvarne racionalizacije državnog sektora, bez sankcioniranja političke i svake druge korupcije koja doslovce buja i – bez nacionalnog konsenzusa oko vrijednosti na kojima se zemlja temelji, Hrvatska se vodi krajnje provincijalno te ne čudi da je pri začelju integracije koja joj jamči razvoj. Najbolje se to vidi promatrajući aktualnu kampanju za predsjedničke izbore, a vidjet će se i 2020. u kampanji za parlamentarne izbore.

U Hrvatskoj povijesne godine i događaji ne služe kao referentne točke od kojih je zemlja napredovala, nego kao trajne točke prijepora. Kada jedna sredina ne vodi vitalnu raspravu o svojoj budućnosti, nego samo o prošlosti, uvijek je s pogrešne strane zavjese...