Američki predsjednik Donald Trump i njegova trgovinska politika, koja je izazvala povećavanje carina u Sjedinjenim Američkim Državama, Europskoj uniji, Kini, Kanadi i Meksiku, najbolji je dokaz da se povijest ciklički ponavlja. Najnoviji trgovinski rat naime nije prvi takav rat u suvremenoj povijesti i definitivno nije prvi trgovinski rat koji je imao utjecaj na globalnu ekonomiju.

U istu se kategoriju tako mogu svrstati Opijumski ratovi između Kine i zapadnih sila koji su se odvijali u 19. stoljeću, američki Carinski zakon Smoot-Hawley i posljedični trgovinski rat Sjedinjenih Američkih Država te njezinih trgovinskih partnera u tridesetim godinama prošlog stoljeća, kao i takozvani pileći, tjesteninski i banana ratovi, u kojima su se od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća na suprotstavljenim stranama našle s jedne strane europske zemlje te s druge strane Sjedinjene Američke Države.

Rat oko imena rata: Kako će se zvati?

Ono što međutim razdvaja najnoviji trgovinski rat od svih prethodnih jest činjenica da su se prethodni ratovi uglavnom temeljili na uvođenju carina na svega jedan proizvod po kojem bi na kraju rat i dobio ime. Ovog puta američki predsjednik je uvođenjem carina na solarne panele, mašine za pranje rublja, čelik i aluminij otvorio rat na više frontova, prema većem broju zemalja odjednom, onemogućivši to da se najnovijem ratu nadjene pamtljivo ime samo po jednom proizvodu na koji su povećane carine. On će stoga u povijesti vjerojatno biti zapamćen kao Trumpov trgovinski rat.

U međuvremenu se popis kineskih proizvoda na koje se u SAD-u plaća viša carina povećao do te mjere da je kinesko ministarstvo trgovine proglasilo tekuću situaciju 'najvećim trgovinskim ratom u povijesti'. Naime 6. srpnja najavljeno je da će SAD uvesti carinu od 25 posto na 818 kineskih proizvoda vrijednih 34 milijarde dolara, s daljnjim planom da se carine povećaju na ukupno 450 milijardi dolara vrijedan uvoz kineskih proizvoda. Cilj ovih mjera je poskupiti cijenu uvoznih (u ovom slučaju kineskih) proizvoda na američkom tržištu kako bi američki potrošači počeli kupovali ili proizvode američkih proizvođača (ako postoje) ili kako bi se natjeralo strane proizvođače da svoje pogone presele u SAD da bi na takav način izbjegli plaćanje carina. Ultimativni cilj trgovinske politike američkog predsjednika je smanjiti dugotrajni američki trgovinski deficit koji je u 2017. iznosio 566 milijardi dolara – iznos deset puta veći od ukupnog BDP-a koji tijekom jedne godine ostvari Hrvatska.

Svjetska trgovinska organizacija visi o koncu

Najnoviji trgovinski rat je specifičan i po tome da je u pitanje doveo sedam desetljeća star transnacionalni institucionalni okvir koji je regulirao međunarodnu trgovinu. Taj institucionalni okvir razvio se neposredno nakon Drugog svjetskog rata potpisivanjem Općeg sporazuma o carinama i trgovine u 23 zemlje, među kojima su bili i SAD i Kina. Sporazum je nadomješten osnivanjem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koja je s radom započela 1995.

WTO danas broji 164 zemlje članice, a u misiji mu je trajno smanjivanje carinskih stopa, uklanjanje necarinskih barijera u međunarodnoj trgovini i inzistiranje na pregovorima kako bi se riješili svi eventualni trgovinski sporovi. No s obzirom na to da bi ekstenzivno uvođenje carina u režiji SAD-a i protucarina američkih trgovinskih partnera uskoro, prema procjenama uglednog Financial Timesa, moglo obuhvatiti šest posto ukupne svjetske trgovine, doista se postavlja pitanje ima li WTO-ov multilateralni sustav smanjenja carina i ukidanja necarinskih barijera više ikakvog smisla.

Tko će sve to platiti? Potrošači!

Može li uvođenje carina uopće povećati nacionalno blagostanje? Odgovor na to pitanje gotovo je jednoznačno 'ne može', što je uostalom bio razlog za iniciranje Općeg sporazuma o carinama i trgovini i osnivanje WTO-a. Primjerice, uvođenje carine na aluminij povećava cijenu aluminija u zemlji koja je uvodi. Od povećanja cijena imaju koristi domaći proizvođači aluminija i država koja prikuplja prihode od carina. No trošak uvođenja carina, bilo da je riječ o aluminiju, bilo kojem drugom carinjenom proizvodu, uvijek plaćanju potrošači koji su prisiljeni isti proizvod (domaći ili uvozni) kupovati po većim cijenama u odnosu na razdoblje prije uvođenja carina.

Negativne posljedice uvođenja carine imaju i proizvođači koji koriste aluminij u proizvodnji nekog drugog proizvoda. Coca-Cola i Whirpool tako su u SAD-u već povećali cijene svih proizvoda jer su im se zbog većih cijena aluminija uslijed uvođenja carina povećali troškovi proizvodnje. Ekonomska analiza sugerira nam da kada zbrojimo sve troškove i koristi od uvođenja carina, troškovi su veći od koristi, a snose ih uvijek na kraju dana samo i isključivo potrošači.

Trgovinski rat za potrošače stoga znači povećanje cijena svih proizvoda na koje se uvode carine, nakon kojeg slijedi i postupno povećanje cijena proizvoda na koje nisu uvedene carine, ali u koje su ugrađeni materijali i proizvodi koji jesu predmet povećanog carinjenja. I baš iz tog razloga, ukoliko trgovinski rat eskalira, možemo očekivati porast cijena čitavog niza potrošačkih dobara kojima se cijena uslijed globalnog multilateralnog smanjenja carina desetljećima smanjivala. Što trgovinski rat postaje intenzivniji, to bi cijene potrošačkih dobara trebale više rasti i na koncu dovesti do pojave značajno većih stopa inflacije u odnosu na onu kojoj smo imali prilike svjedočiti u zadnja dva desetljeća.

Trgovinski rat umanjuje ekonomski rast

Povećanje troškova života za potrošače i povećanje cijena dobara međutim nisu jedine posljedice trgovinskog rata. Američkom uvođenju carina cilj je smanjiti američki trgovinski deficit. Carine su adekvatni instrument u ostvarivanju tog cilja jer smanjuju uvoz roba i povećavaju domaću proizvodnju. Međutim ako američki trgovinski partneri poput Kine i Europske unije (što dakako uključuje Hrvatsku) uzvrate istom mjerom, američko uvođenje carina će smanjiti ne samo američki uvoz i europski izvoz, nego će nakon uvođenja protucarina američkih trgovinskih partnera smanjiti i američki izvoz i europski uvoz.

Drugim riječima, trgovinski rat uvijek dovodi do smanjenja ukupne međunarodne trgovinske razmjene. S obzirom na to da se rast mnogih ekonomija, a pogotovo malih otvorenih ekonomija, zasniva upravo na izvozu, trgovinski rat ima potencijal značajno umanjiti stopu ekonomskog rasta svjetskog gospodarstva i svih nacionalnih ekonomija koje su uključene u međunarodnu razmjenu, pri čemu će najveću štetu u vidu slabijeg rasta BDP-a pretrpjeti izvozno orijentirane zemlje.

A što će biti s Hrvatskom?

Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju prije pet godina ušla i u europsku carinsku uniju. Carinska unija podrazumijeva to da zemlje članice unije međusobno trguju bez ikakvih ograničenja, dok prema svim ostalim trgovinskim partnerima zemlje članice carinske unije imaju zajedničku carinsku politiku. To znači da se sve carine koje SAD uvede na proizvode iz Europske unije primjenjuju i na hrvatske proizvode koji se izvoze u SAD.

Isto tako, Hrvatska je dužna primjenjivati carine na sve uvezene američke proizvode na koje Europska unija uvede ili poveća carine. U ovom trenutku SAD je uveo carine na uvoz europskog čelika i aluminija, što ne predstavlja značajnu prijetnju za hrvatski izvoz jer je Njemačka uvjerljivo najveći proizvođač oba dobra u Europskoj uniji. Situacija bi međutim bila značajno drugačija ako bi američki predsjednik realizirao svoje prijetnje i povećao carine na europske automobile. Naime negativni saldo u trgovini automobilima trn je u oku američkoj administraciji jer se na njega odnosi više od trećine ukupnog američkog trgovinskog deficita.

U slučaju uvođenja carine na europske automobile ekonomsku štetu ne bi trpjele samo zemlje Unije koje su veliki proizvođači automobila, poput Njemačke i Francuske, koje bi bile prisiljene smanjiti svoju proizvodnju, nego i hrvatski proizvođači automobilskih dijelova, kojih u zemlji ima pristojan broj i koji bi također bili prisiljeni smanjiti svoju proizvodnju i izvoz. To bi bio primjer prvog kruga izravnih učinaka trgovinskog rata na Hrvatsku. Izravno pogođeni bi dakle bili svi proizvođači koji svoje proizvode izvoze na tržište na kojem su uvedene carine. S obzirom na to da hrvatski robni izvoz nažalost nije toliko voluminozan kao u ostalim novim zemljama članicama Unije, prvi krug negativnih učinaka trgovinskog rata u našoj zemlji bio bi značajno manji nego u ostalim zemljama. Drugi krug učinaka bi međutim bio jednako snažan.

Naime ako zbog trgovinskog rata dođe do smanjenja stope rasta BDP-a u zemljama pogođenima prvim krugom učinaka, tada će se negativni učinak trgovinskog rata prenijeti na cijelu ekonomiju, a nakon toga i na trgovinske partnere pogođenih zemalja. To znači da bi se i u Hrvatskoj u tom slučaju moglo očekivati smanjenje rasta BDP-a uslijed smanjene potražnje za hrvatskim proizvodima i uslugama u drugim zemljama članicama Europske unije. O intenzitetu i dugotrajnosti trgovinskog rata ovisi koliko bi snažan ovaj učinak bio na hrvatsku ekonomiju.

Trgovinski rat kao Pirova pobjeda

Ekonomska znanost odavno je utvrdila da međunarodna trgovinska razmjena povećava ukupno blagostanje zemalja koje sudjeluju u razmjeni. Međutim ekonomska znanost je isto tako utvrdila da ne profitiraju sve skupine u društvu podjednako od uključivanja zemlje u međunarodnu razmjenu. Znamo tako da su radnici koji su bili zaposleni u proizvodnji dobara što se zbog liberalizacije trgovinske razmjene preselila u zemlje s jeftinijom radnom snagom definitivno gubitnici procesa otvaranja zemlje jeftinijoj konkurenciji iz uvoza. Ekonomisti su stoga preporučivali da se gubitničkim društvenim skupinama njihov gubitak nadoknadi kroz različite vidove redistribucije uslijed međunarodne trgovinske razmjene povećanog nacionalnog blagostanja kako se spriječilo povećavanje ekonomskih nejednakosti i gubitak socijalne kohezije.

Nažalost, takve preporuke su uglavnom ignorirane, zbog čega danas imamo prilike svjedočiti obrtanju globalizacijskih procesa, pojavi populističkih pokreta diljem svijeta i multilateralnoj eskalaciji trgovinskih ratova. No ako nas je povijest prethodnih trgovinskih ratova ičemu naučila, onda nas je naučila tome da svaka pobjeda u takvom ratu dolazi uz ogromnu cijenu. Cijenu trgovinskog rata će snositi na individualnoj razini svi potrošači koji će plaćati veće cijene kupljenih dobara. Na nacionalnoj razini cijenu će snositi sva gospodarstva uključena u trgovinski rat čija će se trgovinska razmjena, a onda posljedično i BDP, smanjiti kao posljedica tog rata. Međutim budući da iz ekonomske povijesti očito nismo ništa naučili, lekciju o tome da je pobjeda u trgovinskom ratu utjelovljenje definicije Pirove pobjede morat ćemo, čini se, još jednom ponavljati.