Prije neki dan predsjednica srbijanskog parlamenta gđa Slavica Đukić Dejanović dala je naslutiti da će u prosincu – insh'Allah – raspisati opće izbore. Ta psihijatrica (po svojemu civilnome zanimanju) dobro se čuvala da ne bude precizna, pa se dade zaključiti da je ta njezina slutnja bila mala proba: da vidimo kako će tko reagirati... Naravno da su veseljaci reagirali; uostalom, predizborna je kampanja u Srba već bila krenula – za svaki slučaj.

U Hrvata predizborna kampanja ne da traje, nego eskalira do veselih razmjera. U kontekstu kojim su USKOK i Mladen Bajić okružili cijelu priču, kampanja postaje dramatična i napeta. Ima prirodnih sličnosti i razlika u te dvije predizborne kampanje. Glavne se sličnosti mogu pronaći prije svega u vremenskim podešavanjima (tzv. tajmingu): izbore, kao što je poznato, valja raspisati kad to vlastima odgovara, a oporbi ne. Ovoga trenutka, na primjer, za HDZ je prekasno, što god smislili: Sanader im je bio nametnuo vremensku dinamiku iz koje nemaju više kamo. Sve i da je Jadranka Kosor demisionirala prošloga proljeća i iznudila prijevremene izbore, teško da bi joj to pomoglo; bilo je već kasno.

USKOK i Mladen Bajić još su više pogoršali položaj HDZ-a: javnost očito svaku novu korupcijsku aferu ispraća slijeganjem ramenima i spominje vladajuću stranku u odgovarajućem kontekstu koji nije za tisak. Žarko Puhovski reče prije neki dan da oporba više i ne mora ništa govoriti, jer da HDZ ide ravno u slivnik sam od sebe, bez ičije pomoći. Takvome dojmu pridonose omaške Milinovića ('nećemo glasovati za HDZ'), a još više nervozni ispadi Vladimira Šeksa glede štangi; on bi morao znati bolje – s obzirom na svoje veliko iskustvo, ali ga nešto očito svrbi. On zna što. Isprika mu nije pomogla nimalo. Pokušaj gđe Kosor da naciju mobilizira oko onoga jadnoga zakona o ništetnosti itd. i oko one još jadnije deklaracije teško da će uspjeti: ovdje joj više ni Srbijanci ne mogu pomoći, mada su pokušali; 'mene, tekel' itd., posve biblijski. Sada bi vrhu HDZ-a bilo pametnije gledati tko će preuzeti stranku kao oporbenu, jer mi se nekako čini da je gđi Kosor istekao rok trajanja. Kladim se u rundu pića da je tako.

U Srbiji pak stvari stoje malo drukčije; ne mnogo. Vladajuća koalicija nema hipoteku opće korupcije, jer afere izvlači s nižih razina, pa se može hvalisati svojim prividnim poštenjem. Svi slute da tu nešto smrdi, ali im se ne može dokazati, pa je sve u redu.

Srbijanska je vlast arogantna, autoritarna i monocentrično organizirana oko Borisa Tadića i njegova kabineta koji je sve moćniji. Tanka ih parlamentarna većina sili da koalicijskim partnerima ugađaju više nego što bi željeli, a to nije uvijek lako. Tadićeva Demokratska stranka može bez Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, može i bez dinastije penzića, oca i sina Krkobabića. Ne može, međutim, bez Socijalističke partije Ivice Dačića, potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova.

Mladi je Dačić uspio bivšu Miloševićevu stranku pomladiti, očistiti i ojačati prije svega vlastitim primjerom: ništa mu nije bilo teško, ukazivao se kod svakoga požara, zemljotresa i nesreće, ako je bilo televizijskih kamera. Mogao si je priuštiti i poneku sramotu i blamažu igrajući između nacionalističke desnice i demokratskih načela, a to čini i dalje. Tadiću i njegovim consiglierima jasno je da Dačić sada ima ono što se u Srba zove 'koalicijski potencijal' (to isto ima i svaka ulična djelatnica u Mihanovićevoj, uostalom), ali da taj 'potencijal' nije nužno 'koalicijski' baš s Demokratskom strankom. Ivica može birati, a izabrat će iz postojeće ponude ono što je njemu korisnije; on barem može s većinom njih.

Oporba u Srbiji desničarska je i nacionalistička u različitim stupnjevima. Bivši Šešeljevi doglavnici Toma Nikolić i Aca Vučić uspjeli su svoju Srpsku naprednu stranku(odvojenu od radikala) koliko-toliko skockati da je sada skoro pa eurofilna, mada još ne i demokratski nastrojena. Njihova je retorika i dalje nabusita s jasnim nasilničkim primjesama, a ono malo programa što su uspjeli formulirati prazno je i jeftino populističko. Upravo to u Srbiji najbolje prolazi; 'obrijani četnici', jednom riječju. Nikolić i Vučić njuškaju se sa stranim diplomatima, svako malo idu u Bruxelles, a više su puta promrsili da nemaju ništa protiv 'velike koalicije' s Tadićem i Demokratskom strankom. Čini se iz istraživanja javnoga mnijenja da imaju dosta jaku podršku, ali to u Srbiji (kao ni u Hrvatskoj) ne znači mnogo.

Ostatak desno-nacionalističke oporbe ne stoji dobro. DSS (Demokratska stranka Srbije) Vojislava Koštunice mlitava je i autistična ekspozitura 'salonske crne reakcije', kako su to zvali komunisti, zaslijepljena vlastitom fascinacijom Kosovom i ne vidi stvarnost. Radikali su tek reliquia reliquiarum, ostatak ostataka Šešeljeve moćne stranke i moglo bi se desiti da jedva dostignu cenzus od pet posto. Nova SrbijaVelimira Ilića glasna je i koloritna, ali mala. Ostaje za vidjeti kako će proći čuveni maher Mlađan Dinkić sa svojim novim i donekle šlampavo i na brzinu sklopljenim projektom Ujedinjenih regiona Srbije; budući da su se oko njega uvijek okupljali besprincipijelni oportunisti, ne treba ga olako otpisati. LDP Čedomira Jovanovića vjerojatno je jedina zaista demokratski i liberalno (u političkom, ne ekonomskom smislu!) nastrojena stranka, pa će možda preći cenzus – ali ne mnogo.

Ako, dakle, Tadić i koalicijski partneri zaista raspišu izbore u prosincu, to će značiti da će do njih doći krajem veljače ili početkom ožujka 2012. Zimska predizborna kampanja odgovara više vlastima nego oporbi, kaže srbijansko iskustvo iz ovih 20 godina. Po svemu sudeći, Tadić i njegovi računaju na proglašenje kandidature Srbije za Europsku uniju ovih dana. To je ipak nešto, mada neće pomoći Jadranki Kosor u hrvatskim izborima. Glavna smetnja Tadiću i njegovima ostaje ta nesretna kosovska fikcija kojom će je oporba mučiti kao vrag grešnu dušu. Tomu su sami krivi: nasjeli su 2006. na Koštuničinu ustavnu podvalu da je Kosovo u Srbiji i zafarbali se u ćošak kao Paško Patak (srp. Paja Patak), pa sada ne znaju što bi od sebe.

To što je stvarnost takva kakva jest – da je Kosovo nezavisna država, to jest – u srbijanskoj predizbornoj kampanji neće značiti ništa. Zato je zabrinutost na mjestu.