Porezni sustavi su u većini država suviše složeni i skupi pa su im zbog toga i promjene otežane. Najsloženiji su i najskuplji u najrazvijenijim, najvećim i najbogatijim zemljama, jer tamo postoje duge tradicije i prakse, čak i poneki smiješni porezni atavizmi koje je teško izmijeniti. Ipak, upravo te zemlje – s vremena na vrijeme - sveobuhvatno analiziraju svoje sustave, proučavaju najnovije ekonomske teorije i njihove primjene u praksi, uspoređuju najbolja rješenja s vlastitom praksom te objavljuju prijedloge i preporuke za reforme. U Velikoj su Britaniji primjerice, nakon sveobuhvatne revizije, 1978. objavili Meadov izvještaj te 2011. Mirreleesov izvještaj 'Reformiranje poreznog sustava za 21. stoljeće'. Nazivaju se po svojim voditeljima - Jamesu Meadu i Jamesu Mirreleesu – vodećim britanskim, pa i svjetskim poreznim stručnjacima.

Njemačke ideje i hrvatska praksa

Nakon raspada bivše države i nužnosti vođenja samostalne porezne politike, prijelaza iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo, prilagođavanja cjelokupnog zakonodavstva zapadnim standardima i potrebe da se zbog rata i tranzicije prikupi što više prihoda, i Hrvatska je početkom 1990-ih napravila sličan poduhvat. U nedostatku kompetentnijih domaćih stručnjaka Ministarstvo financija je angažiralo vrlo kvalitetne stručnjake s Heidelberškog sveučilišta koje je vodio Manfred Rose. Oni su napravili upravo ono što je trebalo: sveobuhvatnu analizu i prijedlog reforme poreznog sustava. Tadašnje Ministarstvo financija je tu reformu bez većih problema počelo provoditi i uvoditi vrlo konzistentan i suvremen porezni sustav.

Dobili smo prijedlog potrošno orijentiranog poreznog sustava s jakim naglaskom na zaštiti od inflacije (što je u to doba bilo neophodno), koji nije bio kopija sustava neke zemlje, već se temeljio na idejama J. S. Milla, J. Schumpetera i N. Kaldora. Koncept je podrazumijevao što bolje osiguravanje prihoda, usmjeravanje na oporezivanje potrošnje, ravnomjernu i pravednu raspodjelu poreznog tereta, jeftin, pregledan i jasan sustav koji će sa što manje zakonskih izmjena reagirati na promjene u fiskalnom i gospodarskom okruženju, slijediti zapadne pravne sustave i voditi brigu o zahtjevima EU-a. Porezi trebaju što manje utjecati na gospodarstvo, tj. neće ni diskriminirati ni povlašćivati pojedine porezne obveznike i - što je najvažnije - porezi će poticati, a ne diskriminirati štednju i ulaganja.

Naglasak je bio na učinkovitosti i neutralnosti, uvođenju trošarina i PDV-a, proširenju osnovica oporezivanja, smanjenju broja i vrsta poreznih poticaja i izuzeća, uzimanju u obzir inflacije, ispravljanju cijena javnih usluga i uvođenju izravnih naknada za određene usluge javnog sektora, sniženju carina i uvođenju bitnih promjena u poreznoj administraciji.

Zloduh lobija

Međutim pod utjecajem interesnih skupina i lobija reforma nije provedena kako treba. Umjesto da se obavi odjednom, novi su porezi na dohodak i dobit primjerice uvedeni 1994, a PDV, koji je - po hitnom postupku - u Saboru izglasan 1995, uveden je tek 1998, pa je sustav bio neusklađen i nekoordiniran. Potom, odustajalo se od ključnih elemenata sustava, primjerice jedinstvene najviše stope poreza na dohodak i dobit, pa je dolazilo do apsurdnih nepravednosti u snošenju poreznog tereta. Obveznici koji su se odlučili ući u sustav oporezivanja dobiti plaćali su 20 posto, a oni koji su ušli u sustav dohotka čak 45 posto! Odustalo se i od zaštitne kamate pa je destimulirano financiranje iz zadržane dobiti, a stimulirano zaduživanje.

Premda su samim poreznim zakonima smanjeni broj i vrste poreznih poticaja i izuzeća, donošeni su – često i bez znanja Porezne uprave - posebni zakoni i uredbe kojima se taj sustav narušavao. Usporedo s poreznom reformom, nisu koordinirano reformirani mirovinski i zdravstveni sustav, a ni sâm proračunski proces. Javnost nije bila ni informirana, ni uključena u rasprave, pa je bila pasivna i apatična, a za uspjeh svake reforme neophodna je podrška javnosti. Stoga ni ne čude konstantne pojave sive ekonomije i neplaćanja poreza.

U zadnjem mandatu HDZ-a, krajem 1990-ih, i posebice u doba koalicije, početkom 2000-ih, sustav je raznim parcijalnim i neusklađenim odlukama toliko mijenjan da više nije ni sličio nekadašnjim osnovnim zamislima. Nastavilo se tako sve do danas pa je Hrvatska već odavno zrela za novu reviziju. To znači da je neophodno analizirati postojeći sustav i definirati njegove slabosti, odlučiti kakav sustav želimo i zašto, vodeći se ekonomskom teorijom i njenim saznanjima o učincima poreza na raspodjelu dohotka i gospodarstvo. Potom treba prirediti sveobuhvatne i usklađene planove i prijedloge promjena i obrazložiti ih javnosti te, kad ih se prihvati, osigurati provedbu i stalno praćenje provedbe reforme. Budući da porezi i doprinosi čine preko 30 posto hrvatskog BDP-a, itekako je važno kako će se prikupiti i utjecati na ekonomsku efikasnost i pravednost.

Sustav - nekom majka, nekom maćeha

Djelomični, neusklađeni i nedovoljno isplanirani zahvati u pojedinim su poreznim segmentima suviše skupi da bi si ih ijedna država mogla priuštiti. Posebice u doba ekonomske krize, fiskalnih deficita, nekonkurentnog gospodarstva, uz visoke stope nezaposlenosti i niske stope zaposlenosti te upravo dešperatne potrebe za štednjom i ulaganjima. Jer oblikovanje i struktura poreznog sustava utječe na sve te kategorije. Istovremeno, svaka porezna promjena dovodi nekoga u bolji, a nekoga u lošiji položaj. Primjerice način oporezivanja potrošnje i štednje različito djeluje na ljude različite dobi, visine i strukture dohotka i imovine, s djecom i bez djece, zaposlene i nezaposlene, radno aktivne i umirovljenike. To je nemoguće izbjeći. No moguće je provesti dobro promišljenu i sveobuhvatnu reformu kojom će se postići najpravedniji mogući kompromis u pogledu raspodjele poreznog tereta, minimizirati neminovne negativne učinke poreza te ostvariti dugoročan ekonomski probitak za sve. To se ne smije činiti kopiranjem praksi drugih država, već definiranjem poreznog sustava koji slijedi dostignuća i preporuke ekonomske teorije (kao primjerice Mirreleesovog izvještaja ili brojnih izdanja OECD-a) te podešavanjem i približavanjem hrvatske porezne prakse tom idealu. Pritom se moraju imati na umu i ekonomski, socijalni, demografski i drugi uvjeti u zemlji. Uostalom, u svjetlu hvalevrijednih napora Porezne uprave da utjera što više nenaplaćenih poreza, možda je najbolje citirati još jednog velikana porezne struke, N. Kaldora: 'Neplaćanje poreza je dokaz da treba reformirati porezni sustav, a ne porezne obveznike.'