Nekoć itekako zanimljivi autori, poput Sama Raimija i Petera Jacksona svojim su novijim filmovima fantastike ili znanstvene fantastike pokazali spremnost na olako odricanje od autorstva (govorim o Raimijevim Spidermanima, Jacksonovom King Kongu i serijalima prema Tolkienu), a noviji filmovi strave prečesto su puke recikliaže starih uspjeha.

Dakako, kao razlog se često navodi sve mlađa dob kino-publike, te dominacija SAD-a u kinima, navodno jača nego ikada. Mladi ljudi su, doduše, imali manje vremena od starijih ljudi apsorbirati kulturne sadržaje, no ne može se samo u tome tražiti razlog banaliziranja filmske produkcije u ovim, ali i drugim žanrovima. Umjetnost su, naime, veoma često najviše podizali upravo mlad – slikari, redatelji, pisci ili glazbenici, a i mlada je publika na svojim plećima iznijela većinu estetskih revolucija – od avangardi i francuskog novog vala, preko svih novih pravaca jazza pa sve do književnih smjena generacija.

Problem dakle nije toliko u tome što bi mladi ljudi htjeli gledati, koliko u tome što su skupine bezličnih i netalentiranih ljudi iz filmske industrije preuzele monopol nad određivanjem što bi se mladoj publici moglo svidjeti. Dodamo li tome da sve veći udio u filmskom profitu otpada na azijsku publiku, koja o kulturi Zapada zna koliko zapadna publika zna o kulturi Istoka, nije neobično da se filmovi pojednostavljuju da ne bi imali nejasne aluzije. Stoga se filmovi očito i prvenstveno rađeni za djecu (poput Štrumpfova, Transformera ili ranog Harryja Pottera) i adolescente (Sumrak, Igre gladi, Instrumentarij smrtnika, kasniji Harry Potter) zapravo i ne razlikuju previše od filmova koji su barem na prvi pogled rađenih i za malo starije gledatelje, poput Avatara, filmova o Riddicku i Elysiuma (naslov dolazi od starogrčkog raja).

'Blesavi' filmovi za djecu

Kada su sadržajne inovacije krajnje sumnjive, a formalne su dobrodošle samo ako reklamiraju tehnologiju (u koju su velik novac uložili ljudi poput Jamesa Camerona), pravljenje filmova za djecu samo je izlika za pravljenje blesavih filmova, što nije pošteno ni prema djeci ni prema odraslima. Lako je moguće da će ova žanrovska eksplozija srušiti tradicionalnu filmsku distribuciju, ili će dovršiti put njenog svođenja na reklamu za igre i druge naplative digitalne sadržaje. S druge strane, ako se nove generacije umjetnički ambicioznih redatelja i producenata dobro pripreme, iz nove ere festivala i internetske razmjene uistinu bi mogla niknuti sasvim nova filmska kultura, o čemu veoma optimistički pišu teoretičari poput globalizirane Bugarke Dine Iordanove

No, koliko god ja osobno volio Murnauova Nosferatua i Fausta, Langovu Umornu smrt i Nibelunge, Godardov Alphaville i Week-end, prva dva filma iz serijala o Tuđincu (Alien), Saylesovog Brata s druge planete i čitav niz filmova Georga A. Romera, Davida Cronenberga ili Paula Verhoevena, ne pišem ovo iz perspektive starca koji ne podnosi film u boji ili zvučni film. Ovaj je komentar napisan prvenstveno zbog ogorčenja i razočaranja što mi ga je, nakon cjelovečernjeg prvijenca Distrikt 9 (District 9) iz 2009. godine, već slijedećim svojim ostvarenjem priredio mlađi južnoafričko-kanadski autor Neill Blomkamp. Probivši se sjajnim znanstvenofantastičnim filmom koji dobro funkcionira i u akcijskim scenama i u duhovitom alegorijskom prikazu socijalne problematike (ne samo redateljevog matičnog afričkog, nego svakog multikulturnog i kapitalističkog društva) Bloomkamp je dobio priliku režirati film s jednom od vodećih zvijezda (Mattom Damonom) i tu je priliku, nažalost, srčano prigrlio. Zato smo dobili film ni po čemu bolji od Zaborava s Tomom Cruiseom i tek nešto bolji od Zemlje: novog početka s Willom Smithom i njegovim ne baš talentiranim sinom Jadenom. Industrija talentirane ljude uzima da bi im isisala sve životne sokove no, osim tržišno utemeljnih, loši mogu biti i drugi veliki sustavi, poput evropskih koprodukcijskih fondova (koji 'znaju' kakve bi filmove trebali praviti Balkanci), ili javnih televizija koje neću imenovati, ali ću reći da u zadnjih petnaest godina nisu uspjele proizvesti više od tri prepoznatljiva imena: jednog kupca engleskih dokumentarnih serija, jednog neujednačenog voditelja televizijskih razgovora i jednog simpatičnog, a za moj osobni ukus prenapadnog urednika Dnevnika.

Problem dakle nije ni u djeci ni u kapitalizmu – problem je u velikim sustavima. Njima je okoštavanje i gušenje kreativnosti prirođeno ali je, s druge strane, sasvim normalno da ih ta okoštalost nagriza, otvarajući pukotine kroz koje se mogu probiti novi autori, pa i u žanrovima zbog kojih je nastao ovaj tekst. Uostalom, izvan sustava stasali su nekoć i takvi žanrovski velikani kao što su John Carpenter i George A. Romero (a stari je Hitchcock žanrovsku revoluciju izveo iz samog srca industrije). Filmovi Show must go onNevija Marasovića te Živi i mrtvi Kristijana Milića jasno pak pokazuju da čak i u Hrvatskoj žanrovi imaju potencijal za obnavljanje, neovisno o katastrofama kojima se diče svjetski i naši multipleksi. Ako se strpimo kojih pedesetak godina, možda će u povijestima žanrovskog filma poglavlja o prvim desetljećima ovog stoljeća biti manje depresivna nego što nam se to danas može činiti primjerenim.