Plan 21 mrtvo je slovo na papiru, a Kukuriku koalicija koja iza njega stoji zapravo jedva da uopće i postoji. No, vladajuća je koalicija ipak stabilna i Vlada funkcionira dobro! Tako bi se – kolikogod sve to skupa izgledalo paradoksalno – mogle sažeti izjave koje ovih dana slušamo od najistaknutijih predstavnika Vlade i vladajuće koalicije. Gotovo od svih osim od onoga koji bi, po prirodi stvari i dužnosti koju obnaša, trebao biti najodgovorniji za uštimavanje tog raštimanog orkestra – predsjednika Vlade i najjače vladajuće stranke Zorana Milanovića. On, zasad, mudro šuti i, sudeći barem po onomu što javnost može vidjeti, ne poduzima ništa kako bi smirio uzavrele strasti unutar koalicije kojoj je na čelu.

No, da bi se uopće moglo razumjeti kako to jedna koalicija može istodobno biti i stabilna i tako očito uzburkana i kako to Vlada čiji je temeljni program, kako to slikovito ovih dana reče čelnik IDS-a Ivan Jakovčić, postao tek 'mrtvo slovo na papiru' može funkcionirati dobro, valja nam se, za početak, pristjetit da ovdje govorimo o politici (ili politikantstvu, kako vam drago), u kojoj ipak vladaju ponešto drugačiji zakoni od onih na koje smo navikli u običnome životu. Nema tu puno ni ljubavi ni mržnje, simpatija i antipatija, vjernosti i nevjera; ali zato ima puno i previše golih interesa i nagona za političkim preživljavanjem.

Pijetao ispod peke

Počnimo, primjerice, od IDS-a, čiji čelnik ovih dana poziva na jačanje unutarkoalicijskoga dijaloga, rekonstrukciju Vlade i izradu novoga koalicijskog plana. Nije li upravo on nedavno, nakon što mu je Milanović „oteo“ Damira Kajina, javno poručivao kako s čelnikom SDP-a više ne želi biti niti u istoj prostoriji, a kamoli za istim stolom? Kako, onda, uopće shvatiti ne samo ostanak u toj istoj koaliciji, nego i njegov aktualni poziv da se u njoj napokon uspostavi dijalog, ako ne kao goli politički interes. Jer, bez SDP-a IDS prestaje biti stranka od nacionalnog značenja, a njen čelnik uvelike smanjuje izglede za uspjeh svoje ambicije da na predstojećim euro-izborima ostvari svoj neskriveni politički san i domogne se mjesta zastupnika u europskom parlamentu. I ne samo to: SDP je svojom epizodom s Kajinom i željom da u Istri pojača svoj politički utjecaj najveću uslugu napravio upravo IDS-u koji je, uoči lokalnih izbora, upravo čeznuo mu 'netko iz Zagreba', u suradnji s 'domaćim izdajnikom', dadne novi povod za toliko potrebnu homogenizaciju. Stoga, kad Jakovčić Vladinu politiku proglašava neuspješnom, a istodobno ne propušta spomenuti kako toj jadnoj Vladi vrijedi još samo njegov ministar turizma, onda on preko Učke tek vraća lopticu koju mu je iz Zagreba servirao Milanović sam.

Što pak reći o 'ljubavi' SDP-a i HNS-a, negoli to da će ta ljubav trajati vječno, ili barem dok ih 'smrt ne rastavi'. Jer, kolikogod među tim strankama postojale i vrlo ozbiljna neslaganja – koje se danas očituju od poreza na nekretnine preko zakona o prekršajima do smanjenja minusa u bankama – to je od samoga početka ipak bio više brak iz interesa, negoli iz ljubavi. I, kao što SDP nasušno treba tih 14 HNS-ovih ruku u Saboru, tako i HNS treba upravo ovakvu Socijaldemokratsku partiju da bi uopće mogao opstati na političkome nebu. Stranku koja će ti, da bi došla i ostala na vlasti, dati i više negoli sam politički težiš. Ali i stranku koja će ti, s vremena na vrijeme, dati priliku da, kroz protivljenje nekim njenih potezima, svojim biračima pokažeš da još uvijek postojiš. A ako cijeli taj projekt na kraju i ne dadne neke ozbiljnije rezultate, HNS u SDP-u uvijek može imati i stranku na koju će moći svaliti svu krivnju toga neuspjeha.

S posla na političko groblje

Ovih se dana, da cijela ta dramatika oko koalicijske krize bude potpuna, oglasio čak i, već pomalo zaboravljeni, četvrti član te famozne Kukuriku koalicije – HSU. Da li zbog spoznaje da su lokalni izbori pred vratima, a njih nigdje nema, ili pak iz solidarnosti s HNS-om, čijom su zaslugom u zadnji čas primljeni u taj 'Kukuriku vlak', no ostat će zabilježeno da su i oni osudili politiku 's posla na groblje', odnosno najavu podizanja dobne granice za odlazak u mirovinu na 67 godina, uz obaveznu napomenu kako taj prijedlog 'nije rezultat dijaloga unutar vladajuće koalicije'.

Kukuriku koalicija i aktualna Vlada, ukratko, trenutno su politička 'crna ovca' od koje se svi (osim SDP-a koji si to ne može priuštiti), žele verbalno ograditi, ali se istodobno i dalje njenim mlijekom hraniti. Stoga će tu ovcu, svi koji od nje imaju političke koristi, pošto-poto održavati na životu. Zasad, dakle, suprotno od uobičajene poštapalice, operacija (Plan 21) nije uspjela, ali je pacijent (Vlada i Koalicija) i dalje živ. A i taj njegov Plan, makar i kao 'mrtvo slovo na papiru', jedini je kojega u ovom trenutku imamo. Sve dok netko drugi ne ponudi, a javnost ne prepozna, neki bolji 'plan za novi dan'. Ili dok, što nitko dobronamjeran ne bi trebao priželjkivati, valovi krize i očaja na površinu ne izbace bilo koga, makar i bez ikakvoga plana.