Ova Vlada nakon svoje prve godine više ne može opstati samo na izlikama, nadama i obećanjima, čak i kada ostaje nepobitno da su očekivali zlo, a naslijedili katastrofu. U vremenima kada pada i propada sve što ne bi trebalo padati i propadati, Milanović se ukopao u ulogu neobuzdanog verbalnog nasilnika, a većina ministara više ne prepoznaje niti vlastiti odraz u javnom ogledalu. Od samog početka u cijeli su poduhvat ugrađene neke početničke greške, koje i u ovom slučaju zakonomjerno dokazuju da je mnogo lakše osvojiti vlast negoli vladati, obećavati negoli upravljati, improvizirati negoli mijenjati. Umjesto moralne obnove i gospodarskog zaokreta, proteklih je dvanaest mjeseci proteklo u znaku kratkoročnog politikantstva, osobnih obračuna, krpanja rupa, preskakanja rovova i izbjegavanja izazova, uz svakodnevno struganje po samom dnu probušenog gospodarskog lonca. Mnogo više financijske discipline, a mnogo manje izravnih ulaganja, beskonačne priče o osobnim seksualnim slobodama, a sve manje novih radnih mjesta i zaštite opljačkanih radnika.

Ova Hrvatska tapka na mjestu, slomljenih nogu i prebijenih leđa.

Čak i u vanjskoj politici, koju najviše hvale, Hrvatska je – bilo zbog sebe, bilo zbog nekih međunarodnih zbivanja - u međuvremenu znatno pokvarila odnose sa susjedima, pa čak i onima s kojima su glavne stvari prividno bile u savršenom redu. Srbija je još više Srbija, ali zar je doista bilo pametno već od prvih dana tražiti da u Upravni odbor Ine uđu dva najglasnija ministra? Zar se zbilja očekivalo da će Mađarska pristati na tu nasilnu deložaciju, a Europska unija dopustiti da političari izravno upravljaju najvećim gospodarskim subjektima? Neke je zakone trebalo mijenjati, ali to niti u gospodarstvu, ni u policiji, ni u pravosuđu nije trebalo prelamati preko koljena, kao da će i nakon dovršenih pristupnih pregovora, i u slučaju Hrvatske, EU pristati na 'bugarsko-rumunjske' podvale u prekrajanju najvažnijih načela. Presudni gospodarski pregovori prepušteni su čovjeku s mračnom mrljom na reveru, o kome su svi znali sve, a on nikome nije mogao obećati bilo kakav dugoročni sporazum, bar do pravomoćnog okončanja vlastitog sudskog procesa. I tako se, od prigode do prigode, rasprodavao međunarodni ugled u najgorem trenutku, kada Zagreb nije smio pokazati ni najmanja uzmicanja u potvrdi poduzetničkih sloboda, profesionalnosti policije ili odlučnosti u borbi protiv sukoba interesa. Baš kao što su to uzaludno činili Bukurešt i Sofija, tako se ponekad činilo da i ova Vlada prvo želi popraviti prošlost, pa tek onda razmišljati o budućnosti.

I ne samo u čistoj bilateralnoj i multilateralnoj diplomaciji, već u sveukupnim odnosima sa svijetom. Mamić treba otići, ali bilo koja vlada ostaje nemoćna u sukobu s globalnim nogometnim velikanima (UEFA i FIFA), koji od države traže da prvo ispuni svoje državne obveze (borba protiv huliganizma), a tek onda – ali samo s punopravnim dokazima - javno objelodanjuje svoje menadžerske snove. Takva velika obećanja obično završavaju u oblacima populističke magle, baš kao što je besplodno završio napad na očeve hrvatske književnosti (Ujević i Hektorović) u provalama političkog neznanja oko procjena maturalnih ispita. Ili obećanja o lopatama i fasadama, novim javnim radovima i darežljivim strancima. Ovo preuređeno Ministarstvo za vanjske poslove utemeljilo je poseban odjel za odnose s EU (mnogi su zagovarali da to bude posebna agencija), ali je Milanović morao moliti Barossa da Hrvatskoj odobri bar još jednu dodatnu godinu, kako bi oni koji su obećavali 'stotinu ljudi za stotinu programa' dobili iznuđeni vremenski bonus za buduće europske milijarde.

Petica iz vladanja, jedinica iz gospodarenja

Americi hvala, NATO je ipak NATO, ali zar neka spretnija diplomacija ne bi pokušala zaraditi bar neki mali partnerski nadomjestak, kada je Hrvatska već morala pristati da se u Siriji odrekne prebogatih naftnih nalazišta? Od Washingtona smo dobili političke pohvale, a ponovno pali razred u procjeni gospodarske pouzdanosti. Odličan iz vladanja, jedinica iz gospodarenja. Dakako: Hrvatska nije ni velika, ni moćna, ali zar se i mala i slaba zemlja, ukoliko želi ostati ponosna i dostojanstvena, nije mogla prikloniti nadmoćnoj većini u UN-u koja je poduprla Palestinu? Ne kao izraelskog krvnika (HAMAS), već kao neotuđivo pravo naroda na vlastitu državnost, zbog čega je upravo Hrvatska i sama podnijela tako velike žrtve. Zagreb u načelu bez ostatka poštuje cjelovitost BiH, ali se 'prvi potpredsjednik' ipak odvažio da u separatnim pregovorima sa samo jednim bosanskim entitetom dogovora pripreme za izgradnju jedne davno otpisane hidrocentrale, dok će priča o uzdržanosti oko Palestine možda ipak utjecati na odluku o izgradnji LNG terminala na Krku, budući da je katarski emir bio prvi inozemni državnik koji je i službeno posjetio Gazu.

I gospodarska diplomacija treba biti promišljeni dio opće diplomacije, a ne slobodno lovište za svakog ministra ili svako ministarstvo zasebno. Jedni ne daju, a druge odbijamo, pa se čini da nije samo Europa ona jedina 'koja se nalazi u pubertetu', kako je to kozerski neodgovorno izrekao Milanović pred zaprepaštenom Angelom Merkel. I ova Hrvatska, bez obzira što i premijer i njegova desna ruka imaju zavidno diplomatsko iskustvo, dok se ministrica može pohvaliti osobnim doprinosom u znanstvenim proučavanjima zabluda tranzicijskih zemalja, neprestano luta između pretjerane pokornosti i golog pragmatizma. Mogli bismo biti 'mala velika sila', a takva Hrvatska još nije stekla pravo da konačno odjene duge hlače, a skine pučkoškolske dokoljenke.

Previše samozadovoljstva, a premalo promjena, u stalnim ratovima oko interne raspodjele konačne političke moći. Od nekih se ideja (izrada pravih izbornih popisa, novi teritorijalni ustroj, fleksibilniji zakon o radu, reforma uprave) odustalo već na početku, dok su samo neznalice mogle pljeskati iluziji da će oni koji desetljećima proizvode najveće gubitke (javna poduzeća) odjednom postati motori investicijskog procvata. U znaku nepotrebne drskosti, a u stalnoj svađi s javnim i oporbenim zamjerkama, bez dugoročne hrabrosti za konačni obračun s propalim društvenim i gospodarskim modelima. Neki novi ljudi, a tako ocvala politika, u tom umjetnom braku između najveće stranke, u kojoj sve više ključa u vlastitim redovima, i sve upitnijem savezu s elitnim uljezima koji su se na vrijeme ukrcali na tuđi birački vlak, u tom vrlo šarolikom i razasutom vladajućem društvu, kojem bar formalno treba pribrojiti i sebičnu gospodu iz luksuzne provincije i obvezatnu potporu ušutkane treće generacije. A ipak jedini koji bi mogli, samo kada bi se sjetili zbog čega su došli na vlast.