Prije gotovo puna tri desetljeća napisao sam negdje, vjerojatno u danas pokojnoj Nedjeljnoj Dalmaciji, da su za sveopću demokratizaciju hrvatskog društva, pa i za samo višestranačje, novinari napravili barem triput više nego sve te novonastale stranke sa svim ograncima i podružnicama. Da mi je netko tada rekao kako će i za 30 godina biti tako, da će i na pragu 2020. jedino novinari (samo oni dobri, naravno) brinuti o pravdi i slobodi…

Hm, pa kad se prisjetim onog vremena i malo razmislim – sasvim je moguće da bih se na te riječi pošao baciti s vrha Vjesnikova nebodera… Moguće je, velim, jer to mi je, još i prije početka rata, bio najturobniji period u životu. Ta bi se pak teoretska mogućnost dramatično približila ostvarenju da mi je isti taj nepoznat glas kazao i kako će upravo ovaj neboder u čiji vrh odjednom piljim, baš za trideset godina preko noći osvanuti sav prekriven reklamama za globalnog trgovca konfekcijskom odjećom. I da će unutra, na svih onih 16 katova, carevati samo mrak, sablasna pustoš zatamnjena debelim plastificiranim zastorima.

Iskreno govoreći, nije mi se nikad nešto posebno sviđao taj neboder. Guglao sam malo ovih dana i našao podatak da je to bila tek druga takva građevina u Europi (prva je bila u Švicarskoj), cijela optočena fotoizolacijskim staklima. Ni to me nije impresioniralo: taj visoki smeđe-narančasti kubus uvijek mi je bio nelijep, pogotovo nakon što su mu u blizini podignute dvije daleko impresivnije zgrade – najprije Zagrepčanka, pa kasnije i Cibonin toranj. U usporedbi s njima, Vjesnik je izgledao nekako socijalistički dosadno, uštogljeno, nimalo atraktivno. Ali, to je bila smo vanjština. Bitna je bila unutrašnjost, odnosno – ono što je iz nje izlazilo kroz široka vrata tiskare.

A izlazili su (mlađima od 35 to će malo značiti, ali moglo bi im egzotično zazvučati) Studio, Start, Vikend, Svijet, SN-revija, Izbor, Kviz, Danas, Arena, Erotika, cijeli niz izdanja pod zajedničkom egidom 'Romani i stripovi' (uključujući i Alana Forda), Sam svoj majstor i tko će se sjetiti što još ne. Plus, naravno tri dnevna lista – Vjesnik, Večernji i Sportske.

Podignut – sigurno ne bez simbolike – na puškomet od 'Kockice', sjedišta CK SKH (baš kao i nova zgrada TV Zagreb) neboder je bio premrežen provjerenim kadrovima, u novinarskom smislu najčešće tek bezličnim glasnogovornicima partije, čuvarima 'tekovina revolucije' i povremenim krotiteljima 'određenih negativnih pojava i idejnih skretanja', ali u znatno su ga većoj mjeri napučivali profesionalni, pošteni zanatlije koji su nastojali taj samoupravni socijalizam učiniti pravednijim, funkcionalnijim, transparentnijim, udobnijim, pa i zabavnijim. Iz te su mase, zakonitošću velikih brojeva, morali nastati i vrsni dopisnici, briljantni komentatori, drski analitičari, prodorni reporteri i riziku skloni urednici. Bila je tu i hrabra četa lektora koji su u sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća na hrvatski jezik i njegova pravila pazila stoput više nego današnji pravopisdžije, a ponajmanje se od svih smije zaboraviti na (uglavnom potpuno dragovoljne) redakcijske mentore koji bi, zapaze li kakva obećavajućeg, nadobudnog novajliju, dio svojeg radnog vremena posvećivali brušenju takvih potencijalnih talenata. Ponekad čak i poslije obavljenog posla, za stolom u 'Vuglecu', 'Prižbi' ili negdje u 'aleji propalih komentatora'. Prenosile su se osnove zanata, prenosili su se znanje i žar, pa i najvažnije informacije, one tipa 'pazi što pričaš pred tim i tim i tom i tom'…

Potkraj osamdesetih redakcije dnevnih listova preselile su se u aneks, dugim pleksiglas-hodnikom povezan s neboderom u kojem su, jedna za drugom, počele izumirati novine koje su nekad čitali deseci i deseci tisuća ljudi. U njihova ispražnjena uredništva useljavali su razni privremeni najmoprimci, da bi se s početkom novog milenija svi (kako ti novi, tako i oni 'preživjeli') krenuli izmještati nekamo dalje, u neke nove, međusobno udaljene prostore.

Vrijeme kad je 90 posto zagrebačkog novinarstva i novinskog izdavaštva stanovalo na istoj adresi, definitivno je prestalo. Posljednjih godina tamo se samo nakratko sklanja vjetar što probija kroz razbijena stakla i huji pustim hodnicima, stubištima i cijevima liftova. A sad je, evo, i njemu zabranjen ulaz: jesen svog niti polustoljetnog života neboder, i sve pukotine na njemu, dočekali su prekriveni oglasima konfekcionerske kolekcije za sezonu jesen-zima.

U civiliziranijoj i bogatijoj zemlji civiliziranijih i bogatijih ljudi, taj bi nelijepi neboder već bio pod konzervatorskom zaštitom ministarstva kulture – ne samo kao spomenik jedne arhitektonke epohe i autorskog opusa projektanta Antuna Ulricha, nego i kao nematerijalno kulturno dobro. Tko zna, možda bi se na ponekom od tih 16 katova našlo mjesta i za kakav muzej novinarstva, ne samo hrvatskog…

No, u zemlji u kakvoj smo i među ljudima kakvi smo, Vjesnikov je neboder pretvoren u šuplji reklamni stup za najbogatije oglašivače. Ne bi li ga bilo pravednije srušiti? Za reklame vam, u ovakvoj Hrvatskoj i u ovakvom Zagrebu, još bolje može poslužiti neboder na Trgu – za suvremenu hrvatsku povijest i kulturu neusporedivo je manje važan od Vjesnikovog.

Srušite taj smeđe-narančasti kubus, ko boga vas molim. Ništa ne morate na tome mjestu graditi, samo ga srušite prije no što na red stigne kolekcija za sezonu proljeće-ljeto.