U slobodnom građanskom društvu ljudi jedni drugima ne moraju polagati račune o tome gdje se i s kime druže i okupljaju u svoje slobodno vrijeme te ne moraju, ako ne žele, svima govoriti o svojem zdravstvenom stanju i eventualnim tegobama.

Međutim, jednom kada preuzmete političku dužnost, postajete javna osoba. Što je viša ta dužnost, to je viša odgovornost te je veći stupanj vaše javnosti. Drugim riječima, javna dužnost obvezuje te sa sobom donosi stanovitu žrtvu koju čovjek mora podnijeti i prihvatiti kao dio posla. Ta se žrtva, između ostalog, odnosi na to da ćete biti predmet stalnog medijskog zanovijetanja i čačkanja te da će si svatko uzimati za pravo pitati vas niz stvari koje biste inače mogli podvesti pod osobne i privatne.

Osoba na javnom položaju mora moći uvijek jasno objasniti gdje, s kime i pod kojim uvjetima se druži, koji su joj izvori imetka, koliko poreza plaća te kakav joj je zdravstveni karton. Politika nije rabota za tankoćutne, niti za one kojima smeta biti pod povećalom javnosti. Da, medijski upiti znaju biti naporni kada vas tri puta istu stvar uporno pitaju (možda zato što im uporno zaobilazite odgovor), a politički suparnici nesnosni (što nikoga ne opravdava da sâm takav bude), no svaki posao sa sobom donosi neki svoj križ, pa tako i rad na javnoj stvari (u idealnom slučaju, na javnom dobru) donosi svoj.

Ako su vaš baš svi pogrešno shvatili, gdje je problem?

Svaka politička izjava što je onaj koji ju je bio izrekao mora sâm dodatno objašnjavati, kondicionirati i interpretirati nije uspjela te ju treba ubuduće izbjegavati. Naime, pažljivim nijansiranjem i osmišljavanjem retoričkih figura moguće je u nekoj političkoj izjavi, a ponajviše u duljim, prigodnim govorima, različitim publikama odaslati istodobno različite političke poruke te time postići željeni učinak. Ako pak kažete jedno, a potom tvrdite kako su vas baš svi odreda pogrešno shvatili, možda niste ponajbolje osmislili svoju izjavu.

Obnašatelji najviših dužnosti ne mogu si dopustiti da šute kao zaliveni i bježe od kamera i mikrofona, no također ne moraju baš užariti svoj mobilni telefon od objava na službenom profilu na društvenim mrežama. Visoki dužnosnik, dakako, ne može i ne treba biti hladni robot, lišenih ljudskih emocija i reakcija, no svakako ne čini uslugu ni sebi, ni funkciji, ni naciji, ako si dopusti da ga preplave osjećaji, da mu komunikacija bude upravljana trenutnim raspoloženjem ili pak odnosima s drugim osobama. Na leđima predsjednika vlada i republika svakako leži teška odgovornost te neki nesmotreni komentar ili pak hirovita reakcija, koji bi drugim, manje važnim javnim figurama mogli lako proći 'lišo', pod njihovim prstima i iz njihovih usta mogu imati snažne reperkusije, bilo po stanje burzovnih indeksa i valutnih tečajeva, bilo po odnose s drugim državama, ili pak povjerenje građana u središnje institucije političkog sustava.

Biti britak na jeziku svakako je zavidna vještina i poželjna karakteristika kod političara, no uz nju svakako mora ići razvijena svijest o tome kako izreka da je pero jače od mača nije samo dobrohotni poticaj da se nenasilnim, mirnim 'hodom kroz institucije' može svašta postići, već i upozorenje o odgovornost i težini svake (javne, političke) riječi.

Inscenacija i samoinscenacija

Političko komuniciranje i politički nastup uvelike su slični teatru. Stoga izgradnja i održavanje vlastitog političkog imidža i njegovanje dojma o sebi počesto podsjećaju na inscenaciju, odnosno postavljanje na scenu. Politika pritom postaje opsjena, privid i varka.

Novinari su još prije pojave malih ekrana u svakom kućanstvu pokušavali doznati zdravstveno stanje čelnika država dok su iz raznoraznih razloga, najčešće kako ne bi projicirali slabost, državnici redovito zataškavali bolesti, a u najekstremnijim slučajevima javnost bi tek naknadno, u prikladnom trenutku, saznala za smrt voljenog vođe. Pa ipak, čak i osobna bolest u suvremenoj politici može poslužiti kao sredstvo samoinscenacije, kao prilika za odvlačenje pažnje i prikupljanje simpatija te otupljivanje oštrica kritike.

Jednako tako, snažne emocije, uključivši bijes, mogu u danom momentu poslužiti kao himba, tek krinka za postizanje željenog učinka u borbi za moć i opstanak u političkom ringu.

Sâma javna dužnost iziskuje javnost političarevog života te, ponovno napominjemo, od njega ili njege traži prihvaćanje zadiranja 'u želudac' i traženja jasnog polaganja računa, pa i o tome s kime jede, pije, karta ili igra na balote.

Uz to, teatralizacija i estradizacija (a time i posvemašnja banalizacija) politike i političkog predstavništva brišu razliku između privatnog i javnog te fokusiraju reflektore javnosti na počesto nevažne stvari.

Pa ipak, javnost ima pravo tražiti odgovore o temama, događajima ili situacijama u kojima postoji makar malo opravdana sumnja da izabrani dužnosnici, koji bi trebali njegovati klasične republikanske vrline i utjelovljivati kolektivne ideale čestitosti i poštenja, nisu uvijek bili na visini zadatka te da nisu razlučivali kada njihov privatni interes može ugroziti javni.

Da, nismo svi jednaki (ali jesmo jednakopravni), neki među nama snose veći teret odgovornosti sâmom svojom ulogom, stoga im možemo s pravom suditi strože nego drugima te očekivati bolje i više.