HSP, HSLS, HNS, Hrvatski laburisti – stranka rada, ORaH, Most nezavisnih lista... Nastavite niz kao u nekoj mozgalici ili u ovom slučaju pretjerano mozganje nije ni potrebno. Sve navedene hrvatske političke stranke spaja činjenica da su u jednom razdoblju od osamostaljenja zemlje, što prema rezultatima parlamentarnih i inih izbora, što prema ispitivanjima javnog mnijenja, bile treće političke opcije u Hrvatskoj. Neke od njih u jednom trenutku čak i druge.

Na prvim parlamentarnim izborima nakon međunarodnog priznanja zemlje 1992. to je pošlo za rukom čelnicima Hrvatske stranke prava koja je prema rezultatima glasovanja za državne liste tada osvojila treće mjesto. Do trećeg mjesta, ali u anketama HSP će doći i 2005. nakon uhićenja generala Ante Gotovine, kada je stranka u Hrvatskom saboru imala jak i prepoznatljiv klub te se počela nametati kao ozbiljna alternativa jednom dijelu HDZ-ova biračkog tijela. No, uoči izbora 2007. tadašnji je premijer Ivo Sanader izjavio za HSP kobnu rečenicu prema kojoj je glas za HSP glas za SDP.

HSP pritom nikad nije participirao u izvršnoj vlasti na nacionalnoj razini kao, primjerice, HSLS koji je nakon izbora 1992. postao drugom najjačom političkom strankom u zemlji, a nakon izbora 2000. trećom, i to kao dio vladajuće koalicije. Već su sljedeći parlamentarni izbori HSLS odveli na političke margine na kojima je i danas.

Od Lesara do Orepića

HNS, koji je u međuvremenu u nazivu dobio dodatak liberalnih demokrata, tri puta je na izborima za Hrvatski sabor potvrđivao status treće političke opcije u zemlji 2003., 2007. i 2011. te tako najduže zadržao ovu (zlo)sretnu poziciju nakon koje put najčešće vodi – nadolje. I to strmo.

Stranka se protekle tri godine dvaput raskolila, pri čemu je matica u te tri godine najprije bila dijelom vladajuće koalicije s SDP-om, zatim dio oporbe, a sada je strateški partner u HDZ-ovoj koaliciji. HNS-ov je član bio i Dragutin Lesar koji je uoči izbora 2011. osnovao Hrvatske laburiste – stranku rada i na tim izborima uspio doći do trećeg mjesta po broju glasova. Uspjeh je ponovio i na europskim izborima 2013., a onda je stranka slobodnim padom krenula u političku beznačajnost. Još je dramatičniji put najprije uvis, a zatim naniže imao Održivi razvoj Hrvatske Mirele Holy. Gotovo deset posto podrške birača na europskim izborima 2014. i uskoro druga pozicija u ispitivanjima javnog mnijenja ispred SDP-a zamijenio je sunovrat na parlamentarnim izborima 2015. nakon niza neshvatljivih strateških poteza čelnice ove nakratko perspektivne stranke. Gdje su danas ORaH i Mirela Holy?

Ondje gdje bi uskoro mogli biti Most nezavisnih lista i njegovi čelnici. Posljednji raskol možda najuspješnije treće opcije u suvremenom političkom životu Hrvatske u kratkom vremenu s dva uspjeha na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. i dva sudjelovanja u vlasti na nacionalnoj razini, sve više potvrđuje da su ti izborni uspjesi bili slučajnost, a kasniji neuspjesi u obnašanju vlasti logična posljedica potpunog nedostatka političkog sadržaja, dara i dugoročnog planiranja Mostovih čelnih ljudi. Kada se danas preko medija obračunavaju s jedne strane Mostov disident Vlaho Orepić i s druge stožerni dvojac stranke Božo Petrov i Nikola Grmoja, nema sumnje da je riječ o političkom projektu čiji je primijenjeni eklekticizam kad-tad morao dovesti do urušavanja stranke i gubitka povjerenja birača. Most se počeo raspadati doslovce par sati nakon tada senzacionalnog uspjeha na izborima 2015. da bi stranka doživjela simboličan poraz na lokalnim izborima 2017. u Metkoviću u kojem je 2013. i počeo njezin uspon. Zašto? Zbog elementarnog nepoznavanja politike kao umijeća vladanja i upravljanja temeljem jasnog programa i ljudi koji ga provode. Dovoljno se sjetiti javnobilježničkog obećanja Bože Petrova o nekoaliranju s HDZ-om i SDP-om. Uostalom, to mu se i ostvarilo. S Mostom više nitko ozbiljan ne želi koalirati.

Osim možda SDP-ova predsjednika Davora Bernardića i njegovih najbližih suradnika koji su po političkoj darovitosti, procjenama, vođenju stranke i uspjesima na izborima na razini Mosta i njegovih preostalih glasnogovornika. A možda upravo SDP uskoro postane trećom političkom opcijom u zemlji kako je to Davoru Bernardiću i kolegama uspjelo na ovogodišnjim lokalnim izborima u čak šest županija, tri puta više nego li četiri godine ranije.

Stoga Živi zid (i njegove najistaknutije predstavnike) koji je trenutačno u gotovo svim anketama na trećem mjestu prema podršci ispitanika može istodobno hvatati i poprilično zadovoljstvo i jaka zebnja zbog sudbine prethodnika. Jer – kako trenutačno obećavajuću podršku pretvoriti u dugoročno održivo povjerenje birača? I zašto su sve dosadašnje treće opcije u zemlji brže ili sporije doživjele politički krah ili u najboljem slučaju hibernaciju do završnog čina na prvim sljedećim izborima?

Dva uzroka kraha

Jedan je razlog unutarnje prirode, a drugi vanjske. Potonji se odnosi na tvrdokornost hrvatskoga stranačkog sustava koji danas, baš kao i na početku demokratske tranzicije i na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990. ima iste dvije političke stranke. To su HDZ i SDP koji su se u ova tri desetljeća uspjeli pozicionirati u svijesti svoga dijela biračkog tijela kao gotovo nezamjenjivi politički agenti, osobito HDZ. SDP je tu poziciju tijekom 1990.-ih nakratko prepustio HSLS-u, dok HDZ na desnici i u desnom centru nitko nikada nije ugrozio niti će uskoro. Ova zadanost hrvatskoga političkog miljea određena je temeljnim društvenim i svjetonazorskim rascjepom koji i utječe na političke preferencije. Usto, obje su stranke organizacijski divovi te kadrovski bazeni u odnosu na konkurenciju što pak nije kompliment nikomu.

Razlog neuspjeha trećih opcija unutarnje prirode govori upravo o voluntarizmu kao osnovnoj karakteristici vođenja politike u tim opcijama. Pritom su neke stranke bile pragmatičnije (HNS, HSLS), a neke entuzijastičnije (Most nezavisnih lista, ORaH), ali na dulji rok nisu se ni programski zaokružile ni kadrovski ekipirale, a da se o daru za politički marketing i komunikaciju kao neizbježnim sredstvima u radu s biračima niti ne govori. Da bi se uspjelo čak i u hrvatskoj politici treba znati postaviti ciljeve stalno nalazeći sredstva njihove realizacije i pritom biti dosljedan.

Živi zid, želi li izbjeći sudbinu ranijih trećih opcija, mora raditi i na svom programu, i na svom ekipiranju, i na svojoj ozbiljnosti kao jamstvu provedbe programa. Ivan Pernar lako može biti visoko na ljestvici popularnosti, ali je ključno pitanje koliko bi bio popularan da počne obnašati izvršnu vlast. Most nezavisnih lista ogledni je pak primjer promjenjivosti sreće u politici, a kada se u politici ovisi isključivo o sreći, zna se što slijedi. Doslovce, zna se.