Demokratska stranka Borisa Tadića od svibanjskih izbora koje je dvostruko izgubila (parlamentarne i predsjedničke) pokušava sebe i članstvo opsjeniti: da to nije ništa, da je kontinuitet očuvan, je li; da se sada valja spremiti za novu borbu; da – kako govore sve naše stranke još od SKJ – 'kadrove valja čuvati'. Svi se, dakle, ponašaju kao da je sve u redu, što cijeloj ovoj priči daje malo fantastičan, da ne velimo onirički, prizvuk: sanjamo li to mi? Gdje ti ljudi žive?

Podsjetimo se: Demokratska je stranka 10. svibnja dobila manje glasova od Nikolićeve Srpske napredne stranke na parlamentarnim izborima. Boris Tadić onda je izgubio od Nikolića predsjedničke izbore koje je lakomisleno i boljim savjetima usprkos raspisao prije vremena, sve vjerujući da jedno povući drugo; tako je i bilo, ali na njegovu štetu. Onda se Tadić kandidirao za premijera, jer je računao na svoju dotadašnju koaliciju; nije računao da su koaliciji porasli apetiti pa je premijerom postao dojučerašnji saveznik Ivica Dačić kojega je Tadić odbio usrećiti nizom ustupaka, a usrećio ga je novi predsjednik Tomo Nikolić. To su, dakle, tri ozbiljna poraza; ovaj treći još je pritom i ponižavajuće naravi.

E, sad: u nekoj normalnijoj stranci i u nekoj bolje staloženoj demokraciji poraženi lider stranke (dvaput poraženi; dapače, tri puta!) smjesta bi bio povukao očekivane konzekvence i demisionirao. Ne bi se ni stigao petljati s formiranjem nove koalicije i kandidaturom za premijera. Niti je Srbija staložena demokracija, niti su srbijanske političke stranke normalne pa nije ni Demokratska stranka. Ustrojena imperijalno-liderski, stranka se ušutjela kao SSSR po Staljinovoj smrti, ukočena od užasa. Tu i tamo, od čuvara stranačke vrline kakav je stari gospodin Mićunović (predsjednik Političkog savjeta DS) stizali su utješni zvuci na temu preispitivanja, pregrupiranja i – dakako – jedinstva koje je sada, razumije se, najvažnije. Ominozna, zlokobna riječ 'ostavka' još nije pala, mada visi u zraku na način opipljiv; tko ju prvi izrekne, nastradat će – normalno. Tako su se svi pravili naivni, isticali vjernost i uopće lupetali kojekakve politički isprazne bedastoće.

E, onda je prvi progovorio Dragan Đilas, beogradski gradonačelnik, političar čiji je legitimitet u glavnome gradu nesumnjivo potvrđen izbornim rezultatom, mlad, inteligentan, lišen suvišnih obzira i skrupula i ambiciozan do granice dobrog ukusa (ako ne i preko toga...). Nije niti Đido spominjao ostavke – previše je on lukav! – ali je oštro progovorio o potrebi 'čišćenja' stranke i njenog dovođenja u neki red, taktično podsjećajući na pretrpljene poraze i poniženja; ukratko: da ovako više ne ide i da je vrijeme za otvoriti oči i suočiti se s tužnom stvarnošću. Neizrečena ključna riječ nije niti bila potrebna.

Za to vrijeme Boris Posljednji sunčao se u nekoj uvali na lijepom otoku Visu, kako javljaju novine.

Tadićeva šutnja

Onda se Đilasu pridružio Borko Stefanović, mladi i uspješni karijerni diplomat, do izbora šef pregovaračkog tima Beograda u razgovorima s Kosovom. Taj član Glavnog odbora Demokratske stranke ponovio je Đilasove (i ne samo njegove, uostalom) zebnje, dvojbe, brige i strahove za budućnost stranke. Uostalom, njega je bivši ministar vanjski poslova Vuk Jeremić bio marginalizirao, a njih se dvojica mrze duboko i s razumijevanjem. Vuka Jeremića su sada izvikali za predsjednika Opće skupštine UN-a i svi se prave kao da to nešto znači. Istovremeno, Bojan Pajtić, također uspješni i sjajno legitimizirani (52 posto glasova!) lider demokrata u Vojvodini, počeo je skretati s 'partijske linije' i njuškati se s Čankovim autonomašima, otvoreno izražavajući zabrinutost za budućnost stranke.

To su sve znaci zbog kojih bi se netko – Boris Tadić i njegova kabinetska mafija javnih i tajnih savjetnika, na primjer – trebao zabrinuti; uostalom, oni su ga u sve ove poraze i doveli. Ne čuje se, međutim, ništa s te strane – ako ne računamo dva-tri blesava ispada savjetnika za medije Nebojše Krstića (to je onaj iz VIS Idoli koji je bio liječnik opće prakse negdje u Komiži). Svi ti krojači carevih novih odijela šute kao ribice. Kao da ne primjećuju ni manevre nove vlasti u smjeru umjerenog revanšizma, stari populistički trik, mada ne manje opasan zbog toga. Krajnje bi vrijeme bilo, dakle, avizati se i uzeti se u pamet – ako je nešto od nje ostalo u tom 'tupilu od nekuženja' koje je Demokratsku stranku paraliziralo od svibnja do sada.

Političko-analitičarske kabale i tajna društva već javljaju o potmulim, podzemnim tektonskim gibanjima unutar stranačkog podzemlja. Na površini, svi se i dalje prave kao da je sve u redu; u sebi već tiho proračunavaju šanse budućih zavjerenika da Borisa maknu i da postanu kalif namjesto kalifa. Rascjep nije isključen (od Demokratske je stranke nastalo već nekoliko stranaka plus Kosta Čavoški), ali nije ni najbolje rješenje; prevrat bi bio mnogo bolji od usitnjavanja i pratećeg slabljenja.

Račun, dakle, stiže: konobar piše u bilježnicu, dragi gosti u glavama prebiru po sadržaju svojih novčarki i sa zebnjom čekaju. Kredita ovaj puta nema – nisu više na vlasti. Trebalo je misliti o tome na vrijeme.