Neću ovdje o Bandićevoj zabrani plakata za 'Fine mrtve djevojke', nego o sasvim drugom, jednoj vanjskopolitičkoj, regionalnoj temi. Osim u jednom detalju koji povezuje tu zagrebačku priču s ovom ovdje. Mnogo se žuči izlilo na gradonačelnika Zagreba zbog te zabrane, ali malo je rečeno o meritumu stvari. Iz koje to vrste političke pameti dolazi da jedan gradonačelnik, dakle čovjek zadužen prvenstveno za komunalije grada, uopće dođe u situaciju donositi takve odluke? Čak i kada bi Bandić, zajedno s pritisnutim sponzorima, držao u rukama financijski opstanak i svih gradskih kazališta, a bit će da je tako, to mu ni najekstenzivnijim tumačenjem ne daje ovlasti za ovakve zabrane.

Uostalom, taj snježni čovjek, koji se ovih dana više druži s lopatom nego s kulturom, vjerojatno nije pravo ni pogledao što zabranjuje, nego je reagirao na mah, tipičnom gestom crkveno-političkog populiste, kao i bezbroj puta dosad. Zato bi trebala postojati neka nad-gradonačelnička državna instanca koja bi suspendirala ovakve zabrane jednako brzo i neopozivo kao što su donesene. U suprotnom, Hrvatska će zbilja biti 'slučajna država', kako je nekim drugim povodom – u ovaj se, potpuno neshvatljivo, nije pačao – izvolio izjaviti premijer Zoran Milanović.

Krčmarske svađe

Čovjeku sve ovo padne na pamet u povodu jedne sasvim druge teme. Usijala se kada je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel došao u verbalni klinč sa slovenskim šefom diplomacije Karlom Erjavcem, zbog izjave ovog drugog da Hrvatska možda nikada neće ući u Europsku uniju ako se ne riješi spor. Kosnulo je to našeg Vojka toliko duboko da je, znate već, bijesno uzvratio kako u tom slučaju Slovenci neće moći na Jadran. Poslije je, očekivano, uslijedilo ublažavanje s obje strane, pa smo čuli da Erjavec zapravo nije prijetio nego izrazio žaljenje zbog ovakve mogućnosti, dok je Obersnel, biva, veliki prijatelj Slovenaca – što je i njegov otac, izjavio je važno za jedne novine, kao da to išta mijenja – ali ne i službene slovenske politike.

Uzmimo za trenutak da je time sanirana šteta od ove svađe, koja kao da je vođena u sitne sate u nekoj riječkoj ili ljubljanskoj krčmi, ali i dalje ostaje pitanje kao u Bandićevom slučaju. Iz koje to vrste političke pameti dolazi da Obersnel (Erjavca ostavljam po strani, jer je to stvar političke higijene susjedne države) marševskim korakom ulazi u diplomatski rat sa Slovenijom? I tko mu je rekao da je Jadran njegov pa da njime može raspolagati kao nekom gradskom fontanom? Ali, opet nitko nije reagirao, osim donekle Vesne Pusić, kako je trebalo reagirati. Kao što ne postoji neka instanca koja bi suspendirala Bandićevu suspenziju, tako se u Obersnelom slučaju pokazalo da ako ne postoji ozbiljna vanjska politika onda se njome bavi tko god se sjeti.


237582,237242,236948,236326
Regionalni kratki spoj

Treba li posebno dokazivati da Hrvatska nema ozbiljnu vanjsku politiku? Neke činjenice govore same za sebe, na prvom mjestu to da ta politika danas ima samo dva čvrsta uporišta, to su Washington i Bruxelles, sve ostalo je u drugom, trećem planu, ili čak nije u nikakvom planu. Istinabog, oslanjanje na Washington i Bruxelles može se objasniti hrvatskim ulaskom u dvije velike svjetske i evropske integracije (NATO, EU). Ali da to nije ni izbliza dovoljno jasno govori činjenica da unatoč poticanjima s tih dviju visokih adresa da ne zapusti odnose u regiji, Hrvatska danas ima loše, ili i nikakve odnose, s većinom susjeda. I to najgore baš s onima koji bi joj trebali biti, ako ništa drugo iz golog ekonomskog interesa najvažniji, Slovenijom, Srbijom i Bosnom i Hercegovinom.

O da, nije krivica za to uvijek na njenoj strani, češće je obostrana, a ponekad preteže i na drugu stranu državne granice. Slovenija je vjerojatno najbolji primjer za ovo treće. Nju ne opterećuje nikakvo breme ratne prošlosti iz devedesetih, što barem objašnjava ako ne opravdava većinu napetosti u trokutu Hrvatska-Srbija-BiH, pa ipak ona je izrazito kapriciozan susjed s kojim zbilja nije lako. Nije lako ni objasniti zašto su nam međaši s druge strane Sutle ovako zaguljene prznice. Vjerojatno tu značajnu ulogu imaju frustracije zbog osipanja pozlate najsjajnije zvijezde postkomunističke tranzicije, što je Slovenija bila barem jedno desetljeće, ako ne i desetljeće i pol.

Sjever i jug

Ali, baš to te navodi na jednu okolnost koja bi ove dvije zemlje trebala uputiti na najbolje moguće odnose, umjesto na uzajamno potkazivačko mrcvarenje koje godinama gledamo. Slovenija i Hrvatska su rijedak primjer zemalja koje su, ne pomakavši se ni za pedalj na geografskoj karti, doslovce uskočile iz jednog u drugi svijet. Nekada su bile najrazvijenije i najbogatije republike u Jugoslaviji, ono što se uobičajeno naziva 'sjeverom', a danas su dio ne naravno zaostalog i bijednog, ali svakako prekarnog europskog 'juga'. I zato je bolje da se drže zajedno. 'Jug' je već poprište grubog discipliniranja sjevernije evropske braće, od stezanja dužničke omče u jednim zemljama do uvođenja poluprotektorata u drugima.

Možda je još važnije da pritom 'sjever', koji je u malo čemu složan, baš tu pokazuje nadprosječnu usuglašenost i usklađenost. Zato će, htio-nehtio, i 'jug' morati početi surađivati, jer ovo nije nešto prolazno nego će europski jaz između bogatih i siromašnih sigurno trajati desetljećima, ako ikada i bude prevladan. A, jasno, ta suradnja ne dolazi u obzir dok postoje sporovi koji su, kao u slučaju svađe Slovenije i Hrvatske oko Ljubljanske banke, već odavno prešle granicu iracionalnog i glupog inaćenja. Najbolje je to okvalificirao poznati slovenski ekonomista Jože Menciger, dovoljno neovisan o vladi Slovenije da kaže kako je slovensko ucjenjivanje Hrvatske u vezi Ljubljanske banke skandalozno.

Problem pernatih životinja

Ali, naravno, čovjek je neovisan i o vladi u Zagrebu, pa domeće da se i ona osramotila kada je ovlastila privatne banke (!) u Hrvatskoj da tuže Sloveniju, jer ona s tim bankama ne bi smjela imati ništa. Mencigerovom prigovoru treba dodati da ove banke, koje eto glume veliko hrvatstvo u sporu sa Slovenijom, ne izgledaju naprotiv nimalo hrvatski kada izvlače goleme novce (navodno ne samo kamate, nego već i glavnicu) u svoje matične države. Drugim riječima, dok se hrvatske i slovenske bedačine hvataju za grkljanje, 'hrvatskim' bankarima to odlično dođe da u tišinu odnose bankarsko vrhnje i spremaju ga u kace u koje ovi naši ne smiju ni priviriti.

Parafrazirajući pokojnog Milana Kangrgu, čak bi i pernate životinje znale riješiti ovaj slovensko-hrvatski spor jednostavnim prebijanjem duga i tužbe, jer bi time najbolje zaštitile i vlastiti interes. Ali, u ovom slučaju treba se dogoditi čudo da to uđe u glave ovima u Zagrebu i onima u Ljubljani, a čuda se ne događaju svaki dan. No zato imamo dvije slučajne države, u kojima gradonačelnici brže uklanjaju kazališne plakate nego zidne fašističke žvrljotine, ili sami sebe imenuju privatnim šefovima diplomacije, sve zbog predstojećih lokalnih izbora. Na kojima usto, blago nama, imaju i sasvim solidne, ili i odlične, izglede da budu ponovno izabrani.