Više analiza u posljednje vrijeme naglašava kako EU čini stratešku pogrešku ako ne ubrza proces proširenja na Balkanu i integrira svih šest država u Uniju. Inače, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Kosovo i Sjeverna Makedonija bit će prepuštene utjecaju Kine, Rusije, Turske i nekih drugih, Europskoj uniji nesklonih država. Uz ovaj geopolitički argument, drugi je normativni koji podsjeća na važnost stvaranja Unije nakon Drugog svjetskog rata i projekta mira u Europi.

Većina starih članica, čini se, već godinama nije zainteresirana za proširenje, dok ga snažno zagovaraju nove članice poput Mađarske, Slovenije i Hrvatske. No, udar na manjine, politizacija pravosuđa, nesolidarnost u izgradnji zajedničke politike migracija produbio je razdor između zapada i istoka Europe.

Nova Europska komisija može nastojati postati geopolitički akter prema trećim zemljama, ali EU se neće geopolitički proširiti. To znači da neće primiti u članstvo zemlje Balkana ako to znači dobiti veći broj članica s punim pravom glasa koje nisu izgradile snažna demokratska društva i koje bi još više oslabile temelje na kojima je Unija stvorena.

EU je normativni akter, ona je takva po svojoj definiciji. Ona ne osvaja druge države, ne kolonizira, nema hijerarhiju vladanja pa da se zna 'tko je gazda'. Ona je organizacija ravnopravnih članica koje svaka imaju i pravo i odgovornost. Kao takva, ona će se ili najprije unutar sebe reformirati, ili će se raspasti. U međuvremenu, zadržavanje statusa quo je izgledan scenarij, ali u konačnici EU će se suočiti s biti ili ne biti.

'Djela se računaju, ne riječi'

Već i sedamdeset godina integriranja različitih nacija u jedinstven sistem pothvat je vrijedan priznanja, ali je teško voditi organizaciju u kojoj svi imaju jednako pravo glasa, ali ne dijele iste vrijednosti i ciljeve. To ne znači da je ideja loša, ali jednostavno svi na nju nisu spremni.

Slovenija sutra preuzima predsjedanje Unijom, a njezin premijer smatra se autorom (ili barem licem) non-papera kojim se crtaju nove granice na Balkanu i unose podjele. S jedne strane, dakle, Slovenija priča o ujedinjenju Europe, a s druge bi rezala i prekrajala svjesna sukoba i stradanja koje bi takva politika izazvala. Treba li nove zle krvi među susjedima na Balkanu?

Mađarski premijer kaže 'ne' ne samo migrantima, nego i vlastitim građanima koji pripadaju seksualnim manjinama ili su aktivni u organizacijama koje nisu pod paskom vlade kojom on upravlja. Ali zato Orban kaže 'da' Srbiji i njezinom članstvu u EU. Hrvatski premijer poslovično ima razumijevanja za Orbana, i zauzet sjedenjem na barem dvije stolice, objašnjava da je on europejac, ali zašto bi se jasno deklarirao protiv mađarskog diskriminirajućeg zakona, jer zna se što Hrvatska misli. Ne, ne zna se. Djela se računaju, ne riječi.

Kada EU parlament odbije amandmane na Izvješće o BiH, susjednu državu koju je ova vlada proglasila svojim ključnim vanjskopolitičkim ciljem a za koji, uzimajući u obzir i stavove predsjednika države, ima puni konsenzus u zemlji, kada nakon snažnog hrvatskog lobiranja većina u EU parlamentu kaže 'ne', pitamo li se: zašto? Kako to, što bi rekao Vojko V.

Pitaju li se ti premijeri zašto je proces proširenja EU posustao nakon što smo mi i neki poput nas ušli u EU? Zašto nisu uvjerljivi svojim kolegama kada pričaju o europskim vrijednostima, a u srži provode sasvim drugu politiku? A progresivne političke snage na Balkanu činile bi dobro sebi da se distanciraju od susjeda koji im formalno pomažu a zapravo odmažu u procesu približavanja EU. Za njih vrijedi ona: što će nam neprijatelji kad imamo ovakve prijatelje.

Neka nova unija? Izvjesno

Ne znamo hoće li EU kao projekt preživjeti. No, ideja ujedinjenja, suradnje, partnerstva i međusobne podrške hoće. Nije nemoguć scenarij da se jednog dana dio sadašnjih članica EU, frustriran nemogućnošću reformiranja EU iznutra, izdvoji i osnuje neku svoju uniju, a EU prepusti entuzijastima proširenja koje sada gledamo u liku Orbana, Janše i Plenkovića. Bi li oni i tada zagovarali proširenje? I ono najvažnije, tko bi platio troškove primitka novih članica?

Najbolji doprinos proširenju jeste svojom politikom jačati EU, svojim primjerom pokazati kako se vodi borba protiv korupcije, kako se štite manjine, kako se oslobađaju institucije od političkog utjecaja, kako svaki građanin uživa jednaku zaštitu od svoje države. Tako se zagovara proširenje EU, ne praznim floskulama.