Lako je graditi dobrosusjedske odnose kad imate susjede koji s vama žele imati dobre odnose. Ali kada imate susjede koji vas uznemiravaju, prirodno je da se pokušate zaštititi. Tako to uglavnom funkcionira kod običnih građana. Ali ne i kod hrvatske Vlade. Barem ne uvijek.

Hrvatskom premijeru taj instinkt proradi, doduše nježno, kada talijanski političar, njegov prijatelj i predsjednik Europskog parlamenta upućuje pozdrave talijanskoj Istri i Dalmaciji. Puno se lakše razbjesni kada Vojislav Šešelj šovinističkim i velikosrpskim porukama uvrijedi Hrvatsku. E, onda se ekspresno u Europskom parlamentu usvaja rezolucija kojom se takve poruke osuđuju. Kad Slovenija, po tko zna koji put, pokuša Hrvatsku pozvati na razgovor o razgraničenju, onda Hrvatska pažljivo biranim riječima polako, kao da govori šestogodišnjaku, objašnjava kako će se jednog dana sporazum postići, ali da nije još taj trenutak jer je, među ostalim, Slovenija kompromitirala arbitražni postupak, pa tko joj je kriv – neka se sada sama kuha u svom loncu.

Ali kada mađarski premijer, ne prvi put, svijetu pokaže karte Mađarske koja se lagodno širi hrvatskim ravnicama i otocima, hrvatska Vlada šuti. Sva sreća da je granica s Mađarskom utvrđena za vrijeme Jugoslavije, jer da je kojim slučajem drukčije, možemo samo zamisliti probleme koji bi nastali.

Financijski interes ili podsvjesno divljenje?

Je li Mađarska moćna pa se Hrvatska boji njezinog bijesa i trpi Orbanove provokacije? Ima li u izostanku reakcije neki zalutali refleks štokholmskog sindroma, gdje žrtva ugnjetavača, makar i povijesnog, doživljava s empatijom i razumijevanjem? Je li posrijedi neki financijski ili materijalni interes koji objašnjava zašto Plenkovićeva vlada ne reagira? Da neće ipak biti osjećaj divljenja, makar i podsvjesni, prema vođi koji vlada čvrstom rukom, ocu nacije koju nezrele političke zajednice uvijek traže.

Ovo nije prvi incident, ali HDZ uvijek ima razumijevanja za Orbana. Kad se u europskom parlamentu glasa o izviješću koji kritizira Mađarsku zbog ozbiljnog narušavanja vladavine prava i demokratskih sloboda, onda demokršćanski i konzervativni europarlamentarci iz Hrvatske glasaju protiv usvajanja tog izviješća, jer, kako objašnjava zastupnica Dubravka Šuica: Mađarska je susjedna zemlja s kojom želimo dobrosusjedske odnose.

Divno. Zanemarit ćemo da susjed zatvara sveučilišta, pritišće pravosuđe, ograničava medije, prijeti neistomišljenicima, tuče izbjeglice, kažnjava građanski neposluh, izruguje se liberalnim vrijednostima i zaziva kršćansku Europu. Mi ništa ne kažemo, jer, pobogu, susjed je susjed. Što radi u svojoj kući, to je njegova stvar. Doduše, problem nastane kad susjed počne i nas uznemiravati, onda, kao Hrvatska sada, šutimo i čekamo da ga prođe: ma to se on šalio, susjed veseljak pa ga ponijelo. A ako vrag odnese šalu, onda više nikome nije do smijeha. A naknadna pamet kaže: a što smo mislili, pa znalo se da taj neće stati, ne čudi što je nama u stanju učiniti, vidi što radi u svojoj kući.

No, onda je često kasno. Učimo lekcije iz povijesti i nikako da ih naučimo.

Orban u svojoj zemlji sistematično krši ljudska prava i guši demokratske slobode. Osim što je već ranije uspio promijeniti Ustav kojim dobiva veće moći, smanjiti nezavisnost pravosuđa, praktički ugasiti slobodne medije, ušutkati neistomišljenike, sada je u korona krizi inicirao donošenje zakona prema kojemu unedogled može vladati dekretom. Da bi se ovaj zakon promijenio, potrebna je ništa manje nego dvotrećinska većina u parlamentu i suglasnost mađarskog predsjednika. U paketu zakona pravdanih korona krizom, usvojen je i onaj prema kojemu se pojedinca, čija objava na društvenim mrežama uznemiri veliki broj Mađara, može strpati u zatvor. Prema kojim kriterijima će se ocjenjivati razina uznemirenosti koju neka objavljena vijest izazove, nije jasno, no ono što je sasvim izvjesno jest da ne biste baš rado na sebi provjerili kriterije primjene novog zakona. Tako da ćete radije šutjeti.

U hibridnom demokratskom društvu

Freedom House je u izviješću o stanju demokracije objavljenom 6. svibnja ove godine Mađarsku smjestio u kategoriju tzv. hibridnih režima, u istu kategoriju sa Srbijom i Crnom Gorom. Dakle, prema Freedom Houseu, Mađarska više nije demokracija. Kad pogledate njihova izviješća u prethodnom desetljeću, 2010. Mađarska je bila u kategoriji zemalja konsolidirane demokracije. Potom je padala na razinu polukonsolidirane demokracije, da bi 2020. pala na razinu hibridnih režima. Za informaciju, Orban je u Mađarskoj na vlasti upravo od 2010. Samo koincidencija ili ipak nešto drugo?

Krajnje je vrijeme da se upitamo što takva Mađarska još uvijek radi u Europskoj uniji? Sutra slavimo Dan Europe i obilježavamo sedamdeset godina ulaganja u europski projekt zasnovan na vrijednostima vladavine prava, demokratskih sloboda, zaštiti ljudskih i manjinskih prava, dakle svega onog što Orban sistematično ugrožava. Orban ne odbija sredstva iz europskih fondova, novac europskih poreznih obveznika, ali vrijednosti Unije, od koje ima koristi, svojim postupcima ismijava. Za primjer, uplate iz EU koji dobiva Mađarska iznose između 2,5 i 3 posto njezina BDP-a, što nije zanemariv iznos, osobito sada u vrijeme krize.

Europske nelogičnosti

Iz političke povijesti znamo da appeasment nikada nije vodio sretnom kraju. Iz medicine znamo da je prevencija najbolja terapija. Iz sporta znamo da ako ne igrate za momčad čiji dres nosite, u toj ekipi nemate što tražiti.

Nije logično da možete postati član kluba, ali iz njega možete izaći samo svojevoljno, kao danas Velika Britanija. Nigdje drugdje, osim u EU, ne biste mogli biti član kluba i ubirati beneficije članstva, a svojim postupcima svjesno ugrožavati ostale članice jer znate da vas ne mogu izbaciti. Takav klub je osuđen na propast ako pravila ne promijeni.

Prije sedamdeset godina Europa je imala snage ostaviti prošlost iza sebe i posvetiti se izgradnji bolje budućnosti. Mnogo je još koraka pred Unijom u ostvarenju svog cilja, a razdruživanje s onima koji ne dijele taj cilj je logičan potez zrele i samosvjesne organizacije.