Za četverogodišnju plavooku i plavokosu Mariju - grčki su je mediji krstili 'plavi anđeo' - koja je u Grčkoj živjela s romskom obitelji tamošnja je policija posumnjala da nije njihovo dijete. Odnosno da je oteta ili kupljena kako bi za njih prosila. Naravno da takvih slučajeva ima, pa sama pretpostavka nije djelovala neuvjerljivo. No dojam je da se u Marijinom slučaju medijska prašina nije digla oko činjenice da je dijete možda oteto ili prodano, što je dovoljan razlog za akciju policije čak i kad se ne radi o Romima, nego što je to dijete plavokoso i plavooko, pa je valjda 'očito' da ne može biti romsko. Na fotografiji koju su objavili svi mediji, na kojoj djevojčica sjedi između svojih 'roditelja', mora se priznati da je teško povjerovati da svi troje pripadaju istom narodu. Kad je analizom DNA ustanovljeno da joj Eleftheria Dimopolou i Hristos Salis doista nisu roditelji, krenula je opsežna potraga za njezinim pravim roditeljima (plavokosim i plavookim, naravno), tijekom koje je, primjerice u Dublinu, policija čak oduzela plavokoso dijete jednoj romskoj obitelji.

Arijci i oni ostali

No nije dugo potrajalo da se nađu Marijini pravi roditelji, Romi koji žive u Bugarskoj. 'Rodila sam u Grčkoj pa sam im ostavila dijete. Imali smo namjeru otići po nju, ali u međuvremenu sam rodila još dvoje', pravda se majka pred kamerama. Oni naime imaju još desetero djece i žive u krajnjem siromaštvu. Gledajući intervju televizijski su se gledatelji mogli uvjeriti u to da Marija sliči svojim pravim roditeljima koliko i onim grčkim – dakle nimalo. Saška i Atanas Rusev, za razliku od svoje djece, nisu nordijski tipovi, već tamnoputi i tamnokosi, kakvi Romi obično jesu. Ali nekoliko Marijine braće i sestara je plavokoso ili crvenokoso poput nje. Možda genetičari imaju objašnjenje za ovu pojavu, no činjenica je da i među Romima ima 'plavih anđela'. U ovom slučaju opet su izašle na javu uobičajene rasističke predrasude društva i javnosti o njima kao kradljivcima i prosjacima. Zamislimo samo sličnu situaciju: par bijelaca s kojima živi tamnoputa djevojčica. Hoće li policija posumnjati da je oteta ili kupljena? Teško, bez čvršćih indikacija, pa čak i da naokolo prosi. Jer, naravno, bijelci usvajaju djecu, a ne kupuju ih, i to ne zato da bi ih eksploatirali, nego iz humanitarnih razloga, zar ne? Ispalo je da je samo pogrešna sumnja da je ukradeno plavokoso 'arijevsko' dijete natjerala grčku policiju u akciju, a medije u sulude spekulacije.

Građani trećeg reda

Slučaj Leonarde Dibrani iz Leviera je nešto drugačiji. Nju je pred učenicima iz razreda policija skinula s autobusa dok je sa školom išla na izlet. Petnaestogodišnja Leonarda je istog dana zajedno s obitelji deportirana na Kosovo. Razlog: odbijen im je azil. Učenici njezine i na desetke drugih škola danima su protestirali protiv akcije policije. Javnost se podijelila na one koji podržavaju deportaciju i one koji se protive brutalnim mjerama. Ministar unutrašnjih poslova Manuel Valls, tvrdolinijaš po pitanju ilegalnih imigranata, izjavio je da se oko 20.000 Roma u Francuskoj uopće ne želi integrirati u društvo. Samo ove godine Francuska je nasilno deportirala njih oko 10.000. Na kraju je zbog brojnih protesta predsjednik Holland bio prisiljen pozvati Leonardu da se vrati na školovanje u Francusku – ali samo ona, bez obitelji. Leonarda je to odbila i sada zajedno s obitelji, od koje jedino otac govori albanski, živi na Kosovu.

Istina je da se Romi sa svojom specifičnom kulturom, običajima i načinom života obično teško uklapaju u društvene norme i često stvaraju probleme, a pogotovo oni koji dolaze s istoka Evrope. Nakon što je, recimo, Rumunjska ušla u EU velik broj njih uputio se na zapad, u Italiju i Francusku, tražeći boljitak, kao uostalom i mnogi drugi Rumunji. Međutim rumunjski Romi – za razliku od drugih građana – doživjeli su da ih francuska vlada masovno nasilno deportira, i to kao narod, a ne pojedince – što u najmanju ruku asocira na zloglasnu prošlost. Slična je situacija i u Italiji, no ipak bolja nego u Češkoj, Mađarskoj ili Slovačkoj, u kojima Rome premlaćuju, pa čak i ubijaju. Političari tvrde da je rješenje u integraciji, dakle u zapošljavanju i edukaciji Roma. No slučaj Leonarde pokazuje da je i pokušaj integracije (barem u smislu školovanja djece) završio protjerivanjem njezine obitelji - iako je Resat Dibrani školovao svoju djecu, dakle napravio prvi korak k integraciji. Birokracija ne razlikuje one koji se pokušavaju uklopiti i ne daje im drugu šansu.

Francuski slučaj masovnih deportacija pokazuje da Romi naprosto, kao narod, nisu poželjni u društvu. Predrasude o njima ostaju, čak i kad se pokaže da mala Marija jest Romkinja ili da se Leonarda školuje kao i sva druga djeca. I Francuska i Italija i sve druge države koje imaju problema s romskom zajednicom pozivaju se na zakone koji se ne odnose samo na Rome, ali ispada da ipak od njih najviše stradaju upravo Romi. Sasvim je sigurno da se oni presporo mijenjaju i uklapaju, čak i kad imaju osigurane bolje uvjete života. No samo protjerivanje onih kojima je odbijen azil ne rješava ništa niti ikome koristi, osim trenutačno. Dapače, takvo ponašanje osuđuje ih da i dalje budu 'sakupljači željeza' (kao u filmu Danisa Tanovića) ili 'sakupljači perja' (kao u filmu Aleksandra Petrovića) - dakle uglavnom oni koji žive na rubu. Ne radi se čak ni o tome da bi trebalo mijenjati sam zakon o ilegalnoj imigraciji. Ali nije se teško domisliti komplementarnim mjerama koje bi mogle pomoći efikasnijoj integraciji. To svakako nije razlikovanje Roma od neroma, nego stimulacija i podrška onima koji se pokušavaju integrirati, za razliku od onih koji to ne čine, ma kojem narodu pripadali.