Protekli tjedan u američkoj politici nalikovao je pretvaranju poslovične grude snijega u lavinu koja je dovela do istrage pred vrlo izgledno glasanje o opozivu predsjednika Donalda Trumpa. Povod su navodi da je Trump koristio američku vojnu pomoć Ukrajini kao polugu za pritisak na ukrajinskog predsjednika da pojača napore u istrazi protiv svog vjerojatnog političkog suparnika u kampanji za predsjedničke izbore 2020. Pokretanje istrage o opozivu značajna je promjena stava vrha Demokratske stranke u američkom Kongresu jer su se do sada trudili oduprijeti raznim pozivima da učine prvi korak u dugom postupku koji može završiti osudom i odlaskom iz Bijele kuće.

Mnogo razloga za opoziv, no Ukrajina je presudila

Oklade da bi Trump mogao biti opozvan i smijenjen počele su i prije nego što je stupio na dužnost. Ispočetka se većina njih bazirala na optužbama za sukob interesa i korupciju zbog povrede ustavnog članka koji se tiče primanja bilo kojeg vida kompenzacije od stranih država i državnika. Nakon toga uslijedile su još ozbiljnije optužbe o prirodi odnosa između Trumpove kampanje i predstavnika ruske vlade tijekom predsjedničke kampanje 2016., koje su dovele do istrage FBI-ja i posebnog tužitelja. Budući da je predsjednik pokušao ometati istragu, optužbe su samo rasle, kao i pozivi da se pokrene postupak za opoziv. No ništa od navedenog nije urodilo plodom, pa je čak i nakon objavljivanja dugo očekivanog Muellerova izvještaja Trump uspio izbjeći takav ishod.

No ono što je stubokom promijenilo stvari pisani je iskaz zviždača za kojeg se sada samo zna da je operativac CIA-e u Bijeloj kući. U njemu je detaljan opis događaja koji ukazuju na to da je Trump zlouporabio ovlasti naređujući da se obustavi vojna pomoć Ukrajini nedugo prije nego što je razgovarao s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskijem, pritišćući ga da se angažira oko istrage trenutno vodećeg demokrata u predsjedničkoj utrci, a ujedno bivšeg potpredsjednika Joea Bidena i njegova sina Huntera. U iskazu se također nalaze pojedinosti drugih primjera vezanih uz ove optužbe, poput zlouporabe dijelova izvršne vlasti kako bi se i oni aktivirali u naporima da se oblate Bidenovi.

Otkada je ponovo postala predsjednica Zastupničkog doma Kongresa, Nancy Pelosi odupirala se pozivima koji su stizali od njenih stranačkih kolega da se krene u postupak opoziva predsjednika. Pelosi je smatrala da bi takva strategija mogla biti opasna i potencijalno im se obiti o glavu te da bi najbolje bilo da demokrati izdrže dvije godine do predsjedničkih izbora bez drama oko opoziva jer ionako nemaju većinu u Senatu, u kojem se odvija suđenje i donosi konačna presuda dvotrećinskom većinom. No isto tako je ostavila otvorenu mogućnost da promijeni mišljenje u slučaju da se suoči s dokazima koji bi zbog svoje uvjerljivosti i brojnosti bili nepobitni. Upravo to se dogodilo otkrićem iskaza zviždača koji je bio presudan zbog činjenice da je utjecao i na umjereno krilo stranke i neke od ključnih zastupnika koji su se do sada protivili postupku opoziva.

Povijest opoziva

Nakon što je 24. rujna Pelosi objavila da Zastupnički dom započinje s istragom pred opoziv, pojavile su se brojne spekulacije oko toga kako bi ovaj proces mogao završiti. Lekcije iz povijesti, iako nesavršene, mogu biti vrlo poučne što se tiče potencijalnih opasnosti i prilika za obje strane u postupku. Najrecentniji primjer opoziva onaj je protiv Billa Clintona iz 1998., koji su pokrenuli republikanci, a koji im se u kratkom roku pokazao kao loša taktika jer je Clinton u Senatu oslobođen optužbi za davanje lažnog iskaza i ometanje pravde te je napustio Bijelu kuću s javnom potporom većom od 65 posto. No, dugoročno, George W. Bush kapitalizirao je na aferi Lewinsky jer je u predsjedničkoj kampanji 2000. vrlo eksplicitno kazao da mu je cilj 'vratiti čast i dostojanstvo' u Ovalni ured.

Neki se važni poučci mogu izvući i iz afere Watergate, koja je mogla rezultirati opozivom predsjednika Richarda Nixona. Danas je Watergate sinonim za zlouporabu ovlasti i koruptivne radnje, no dok je trajala istraga pred opoziv, nije bilo jasno kako će se sve na kraju završiti jer se Nixon neumorno borio za politički opstanak sve do zadnjeg trena. Demokrati su profitirali od činjenice da su započeli istragu koja je rezultirala Nixonovom ostavkom prije nego što je došlo do glasanja za opoziv – 1974. pomeli su republikance na izborima za Zastupnički dom, a Jimmy Carter je 1976. izabran za predsjednika. No Watergate je imao snažan i dugosežan utjecaj na povjerenje javnosti u vladine institucije koje je nakon 1974. počelo drastično padati. Upravo ovo je naškodilo demokratima više nego republikancima jer su oni stranka koja zagovara veću ulogu vlade kao rješenje za nacionalne probleme.

Postoji još jedan primjer iz novije povijesti, a koji se ne tiče opoziva predsjednika, nego načina na koji je on izbjegnut. Takozvana afera Iran-Contra iz sredine osamdesetih imala je sve 'sastojke' koji bi mogli dovesti do opoziva predsjednika Ronalda Reagana jer su pojedinci koji su bili dio njegova vijeća za nacionalnu sigurnost bili upleteni u dvostruke ilegalne radnje – prodaju oružja Iranu i financiranje nikaragvanskih Contri novcem zarađenim od prodaje oružja. No na kraju čak ni oni koji su bili najviše upleteni u ovu aferu nisu značajnije odgovarali za učinjeno – dan im je predsjednički oprost, a predsjednik Reagan potvrdio je status 'predsjednika od teflona' jer se niti jedna od optužbi nije prilijepila za njega. Istraga cijele afere poznata je i po taktikama odugovlačenja, pa se mnogi pribojavaju da bi upravo ovo mogao biti način na koji će republikanci u Senatu pristupiti Trumpovu suđenju ukoliko do njega i dođe.

I dok novinske stupce i televizijske priloge pune predviđanja onoga što će uslijediti, nitko ne može sa sigurnošću reći tko će najviše profitirati od ovog procesa. Jasno je da za obje strane postoji veliki rizik da pretrpe veliku političku štetu. No ono što je sigurno činjenica je da su sljedećih trinaest mjeseci, koliko je preostalo do predsjedničkih izbora, ionako bili predodređeni da budu obilježeni podjelama i žestokom retorikom. Tijek događaja prošlog tjedna gotovo pa garantira da će se takva predviđanja i obistiniti.