Ako do sada niste vidjeli posljedni govor rumunjskog diktarora Nicolaea Ceausescua, svakako ga pogledajte. A ako jeste, pogledajte ga ponovo, isplati se. Toga ledenog jutra prije skoro točno dvadeset i jednu godinu, 21. prosinca 1989., Ceausescu se posljedni put popeo na balkon zgrade Centralnog komiteta partije da održi – mislio je – još jedan rutinski govor. Doduše, radilo se o govoru nakon nereda – šaptalo se, revolucije – u Temišvaru. Trebalo je samo smiriti narod i pokazati da kontrolira situaciju.

I tako je diktator započeo govor pred nepreglednom masom od oko 100 tisuća ljudi, dok se pod njim prostiralo more zastava i transparenata. U početku se sve događalo kao i obično: Ceausescu je govorio, narod je pljeskao i skandirao parole. Sve dok se u jednom času nije začula neobična buka, vika, prijeteći žamor. Televizijska kamera je zabilježila taj zvuk i diktatora koji, kao u sporenom filmu, izgovara riječi svoga govora sve sporije, mucajući, dok potpuno ne zamukne. Tada diže desnu ruku i tim pokretom pokušava smiriti narod. No buka je sve jača. On se zbunjeno okreće lijevo i desno a njegovo lice poprima izraz neopisivog čuđenja. Nešto se događa van protokola, van kontrole. U tom času shvaća da taj mukli huk svjetine nije više znak podrške – kako je to uvijek, ali baš uvijek do sada bilo – nego je to nešto prijeteće, nešto strašno što se valja prema njemu i upereno je protiv njega. Na licu mu ostaje zaleđen taj izraz zaprepaštenja jer još uvijek ne vjeruje što mu se događa, da se njegov vlastiti narod upravo okreće protiv njega. Posljednje njegove riječi koje će ostati zabilježene su: Alo! Alo! To Ceausescu dovikuje narodu u nadi da se radi o nekoj zabuni i da još uvijek može doprijeti do njega. Ta to je očito neka zabuna, nesporazum koji će on ili vojska brzo raščistiti. Ali već je prekasno. Dok bježi s balkona, Ceausecu ne zna da će za pet dana biti ne samo poltički nego i stvarno, najstvarnije mrtav. Cijela ta historijska scena njegovog sunovrata traje manje od minute.

Bivši premijer Ivo Sanader padao je nešto duže, oko godinu i pol. A ono što je njemu i Ceausecu zajedničko nije dikatatura, nego psihloški fenomen koji bi se mogao nazvati arogancijom vlasti. Nevjerica da se njemu – njemu! Sanaderu! – tako što može dogoditi. Da može ne samo ostati bez vlasti i bez potpore vlasti (svojih ljudi), nego eto i bez slobode. U tome naravno nije jedini. Ljudi na vlasti često vjeruju da ih ljudi kojima su okruženi i s kojima rade stvarno vole i podržavaju. Zato jer su ljubazni s njima, bilo da ih se boje ili im se dive ili pak, a to je najčešće, nešto od njih trebaju. Većina ljudi odnosi se tako prema samoj funkciji, a ne njenom otjelovljenju i prilično im je svejedno je li to ova ili ona osoba ako je to 'naš' čovjek. I dok ima situaciju pod kontrolom.

Sanader je godinama djelovao upravo tako. Prvo je stavio pod kontrolu svoju partiju i 'smirio' desno radikalno krilo i to (izlazi na vidjelo) ne samo pukim obećanjima. A zatim je nabacio proeuropsko ruho i prijateljski, uglađeni stil komunikacije sa – mislio je – sebi ravnima u Evropi. U međuvremenu, neke je ljude kupio novcem a neke položajem i uslugama dok mu svi važni igrači nisu bili dužni i umreženi u kleptokratsku mrežu čija je on bio glava. Kako su se neke od tih veza pretvorile u – vjerovao je – prijateljske odnose, razvijao je i lojalnosti druge vrste. Ukratko, osjećao se sve sigurnijim. Toliko sigurnim da je, u trenutku kada je bio prisiljen dati ostavku, postavio na vlast osobu za koju je bio siguran da će mu ostati lojalna baš kao da je on sam ostao na vlasti. Jer zaboga – ta on ju je i izmislio i namjesito i uzgojio kao svoj klon i položio joj vlast u ruke s povjerenjem kakvo se u politici rijetko viđa. Da bi mu ona istog časa okrenula leđa! Mora da je bio zaprepašten više i od samog Ceausescua kad ga je njegova desna ruka, njegova povjerenica i uzdanica, mrtva hladna izbacila iz partije i okrenula mu leđa zbog vlastitiog opstanka. Kao i cijela bulumenta bivših prijatelja. No još uvijek mu nije sve bilo jasno, još uvijek nije vjerovao da su ga svi iznevjerili…

Sanader je inteligentan čovjek. Gdje li je samo pogriješio? Samo u jednoj stvari, u taštini: kako je postajao sve moćniji, postajao je i sve samouvjerniji. Mislio je da mu njegova – doduše, poderana – mreža još uvijek može držati zaleđe, vjerovao je čvrsto u to da će se moći osloniti na svoje pouzdanike (a zapravo dužnike) i kad je sišao s vlasti. Pa to je trebala biti samo tehnička promjena – uostalom, nisu li svi oni bili zajedno toliko povezani i upleteni do guše u različite poslove i 'poslove' da je mogao spavati posve mirno? I spavao je mirno, znajući da oni znaju da ako padne on padaju i oni i da ih sve skupa sigurnima čini mreža satkana od uzajamnog straha. Vjerovao je, tašto, da sve konce i dalje u rukama drži upravo on. I tu je također pogriješio.

Arogancija Sanadera nije napustila ni u času dok je čekao hoće li će DORH tražiti ukidanje njegovog zastupničkog imuniteta. Ma vraga će tražiti, pa Bajić je bio jedan od njegovh najbližih suradnika, pa on ga je držao na tom položaju. Pa čak i da Bajić to i učini, još ostaje Sabor, ostaje mu barba Luka. Nije lako izglasati takvu odluku u Saboru, čak i da Mandatno-imunitetno povjerenstvo poklekne, ima on tamo svoje ljude… Neće čak ni Jadranka ići do kraja, ne bi se usudila gurnuti ga u zatvor. Ne, ne, varaju se oni koji predviđaju njegovo hapšenje.

Jer da nije tako arogantno vjerovao u svoju moć, zašto bi inače Ivo Sanader sjedio u zemlji? I to do zadnjeg časa, dok nije čuo da DORH stvarno traži ukidanje njegovog zastupničkog imuniteta, a zna se da nakon toga slijedi hapšenje. Tek onda je krenuo na put. I to, ispostavilo se, kao zadnji amater. Nepripremljen, bez plana B, bez razrađenih detalja za svaku eventualnost. Pa svaki bi se obični kriminalac bolje pripremio. Osigurao bi jatake i odstupnicu, o novcu da ne govorimo. Imao bi pripremljen koferčić s čistom odjećom, nekoliko pasoša i pripremljenim putnim kartama na lažno ime i igraćim kartama, za svaki slučaj. U njegovom slučaju trebao je još ponijeti i iPad, zato da može čitati novine i gledati televiziju i tako iz sigurnosti dalekog skrovišta pratiti svoj slučaj. Mogao se uostalom posavjetovati s Glavašem. Ili Gotovinom, nije da se našao jedini u toj situaciji.

Improvizacija, nepripremljenost – zapravo iskrena nevjerica, eto što ga je došlo glave. U ovom nespretnom i nesretnom bijegu, ali i inače. A trebao je znati bolje. Trebao je znati da kad se glave počnu kotrljati, svi misle samo na svoju. Sanader zbog svoje taštine nije shvatio da je ostao sam, napušten od dužnika i izgubljen u bespućima hrvatske zbiljnosti, i tako je zaglavio izdan od vlastitih momaka i djevojaka, ni prvi ni zadnji u povijesti. Jer politika ne poznaje prijateljstvo, nego samo interes.