Ako vam se ponekad u posljednjih 20 godina učinilo da se Silvano Hrelja doima možda ipak nekako premladim da bude član, pa saborski zastupnik - a potom onda još i predsjednik! - Hrvatske stranke umirovljenika, niste bili u krivu. Naime, za dvadesetak dana čovjek će proslaviti tek 65. rođendan, što znači da je 2003., kad je prvi put izabran da u Saboru bude glas obespravljenih, osiromašenih i onemoćalih penzića, imao ravno – 45 ljeta! Ali nije se ponašao kao ova današnja mladež, koja ne ustaje starijima u tramvaju ili još živi s roditeljima i ovisi o njihovoj brizi.

Ma kakvi, kroz oba se zadnja desetljeća naš šjor Silvano kao tigar u parlamentu borio za umirovljenička prava, a rezultate te beskompromisne bitke nema potrebe ovdje listom nabrajati; dovoljno je da se osvrnete na ulici, u samoposluzi, u čekaonici ambulante, ili da pogledate bilo koju od aktualnih uličnih TV-anketa o poskupljenjima i (evo, zamalo razgrabljenim!) narodnim obveznicama. I zapitajte se slobodno: koliko bi penzići gore i jadnije živjeli da ih dvadeset godina nije čuvao taj mladić iz okolice Žminja, svojedobni šef zaštite na radu u pulskom "Uljaniku"? I gdje bi danas, na kraju krajeva, tavorili radnici tog istog "Uljanika" da im glavni sindikalni povjerenik i ključni čuvar radničkih prava budućih umirovljenih škverana, svojedobno nije bio upravo on?

I sad, poslije svega, što (još kratko) 64-godišnji Silvano Hrelja dobije zauzvrat, niti mjesec dana prije stjecanja svih zakonskih uvjeta za odlazak u punu starosnu mirovinu? Umjesto časne i zaslužene otpremnine dodijele mu – otpravnicu iz stranke kojoj je posvetio gotovo trećinu dosadašnjeg života i rada! Štono bi se reklo, izbace ga na ulicu!

Iz stranke ga je izbacilo njezino predsjedništvo, na prijedlog samog predsjednika HSU-a Veselka Gabričevića, a službeni povod bilo je Hreljino sudjelovanje na nekom beznačajnom okupljanju marginalnih umirovljeničkih stranaka i udruga. To se dogodilo u ponedjeljak, u utorak je objavljeno u medijima, u srijedu je Hrelja u Saboru novinarima kazao nešto u stilu "ja sam slobodan čovjek i ići ću kamo me volja" a predsjedniku i predsjedništvu dojučerašnje stranke poručio da ne mari mnogo za njihovu odluku i neka oni rade što god hoće. Svoj zastupnički mandat, naravno, nije vratio stranci.

A onda je, iste te srijede, na N1 televiziji gostovao i Veselko Gabričević (inače vojnik, pače kontraobavještajni službenik kroz cijeli radni vijek, umirovljen početkom dvijetisućitih u činu generala HV-a) nevoljko otkrivši kako se iza takvog epiloga krije cijeli niz trzavica osobne naravi i, na kraju krajeva, sukoba taština, njih najmanje dviju jedne iz Žminja a druge iz Trilja. Rekao je Gabričević (prepričavam, ne citiram!) da je Hrelji 2020. kazao kako bi trebalo dati podršku HDZ-ovoj saborskoj većini, na što mu je ovaj odgovorio kako se nakon takvog prestrojavanja ne bi mogao vratiti u Istru, jer su ga tamošnji glasači izabrali na listi Restart koalicije, predvođene SDP-om. Samo nekoliko mjeseci kasnije Hrelja je (i dalje prepričavam ono što je Gabričević pričao Domagoju Novokmetu) samoinicijativno pristupio Plenkovićevoj većini, naglasivši pritom kako to čini u svoje osobno ime, a ne kao predstavnik stranke. Govorio je Gabričević pritom i o nekakvom osujećenom pokušaju unutarstranačkog prevrata u Hreljinoj režiji, a više od ičeg dojmila mi se njegova strateška vizija nužnog – pomlađivanja članstva! Brate mili, pa prekjučer si iz stranke isključio onog skoro pa momčića, a sad bi šta, sad bi je pomlađivao! Tko bi se tu snašao?

Gdje ću, što ću, sad kad sam već urednici obećao da ću o tome pisati? Pa normalno, na Google ću, gdje drugo ide normalna čeljad? A kad tamo, kad ukucam "Hrvatska stranka umirovljenika" – svaki link mi odgovara samo: "Bandwidth Limit Exceeded". U prijevodu na umirovljenički: toliko je porastao interes za tu stranicu da je potrošena plaćena kvota prometa. A u prijevodu na kontraobavještajno-amaterski: il su se penzići navrat nanos toliko zažarili za temu da guglaju li ga guglaju, il vam je Hrelja sa svojim boomerima hakirao stranicu! Ova druga opcija učinila mi se vjerojatnijom čim sam se zaputio prema glavnom utočištu najvećih neznalica, hrvatskoj inačici wikipedije. Bila je srijeda uvečer, samo dva dana nakon izbacivanja Silvana Hrelje iz HSU-a, a na wiki-stranicama i o njemu i o stranci već je pisalo da Hrelja više nije član. Kod njega: "Prestao je biti članom Hrvatske stranke umirovljenika 22. veljače 2023. godine", a na HSU-ovoj: "2023. godine Silvano Hrelja je izbačen iz Hrvatske stranke umirovljenika (HSU) većinom glasova predsjedništva stranke (HSU), što znači da Hrvatska stranka umirovljenika nema saborskog zastupnika u Hrvatskom saboru". Bome, svaka čast na brzini ažuriranja! Službena web-stranica HSU-a dala se u četvrtak oko podneva ponovo otvoriti, na početnom ekranu i dalje je postojao link "Zastupnik" iza kojeg nam se smiješio Silvano Hrelja, ali do navečer je i to uklonjeno. I sve je kako treba biti.

Hrelja dakle, kako smo već rekli, nije vratio mandat stranci koja se na onoj svojoj wiki-stranici u rubrici "Ideologija" definira kao "interesna stranka". Kad bi me bilo briga, pitao bih se što će onda odsad naš Silvano biti u Saboru? "Nezavisni interesni zastupnik" ili nešto drugo? Ali, kažem, to bi me pitanje morilo samo kad bi me bilo briga.

A briga me nije ni najmanje. Jer obojica ključnih aktera ove priče kunu se iz dna duše u bezgraničnu skrb o boljitku hrvatskih umirovljenika, evo, krvi bi ispod vrata dali za njih, ma ne znaš reći tko je od njih veći pravednik među penzićima, ali Hrelja bi svejedno i opet – bilo u strančino, bilo u vlastito ime, ista stvar – jednako (s većinom sljubljeno) glasao protiv ikakvog podizanja onog uvredljivog, zluradog, jalnuškog, skorojevićki podlo niskog koeficijenta za mirovinsko osiguranje samostalnih umjetnika. Padaju mi sad zbog toga na um svakojake ružne riječi, pa je bolje da stanem.