Premijeri Aleksis Cipras i Zoran Zaev, dvojica mladih progresivnih političara, okončali su sredinom veljače gotovo tri desetljeća dug sukob oko imena Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, kako je donedavno današnja Sjeverna Makedonija bila donedavno službeno nazivana.

Time su proveli u djelo sporazum o rješenju problema imena koji su postigli prošlog lipnja, a za koji su mnogi sumnjali da će biti proveden. Spremnost na rizik i vjera u viziju su karakteristike vođa; oni misle na sljedeću generaciju, političari misle na sljedeće izbore. Dvojica mladih ljevičara uspjela su ono što njihovi prethodnici, svaki tvrdeći da brani nacionalne interese, nisu desetljećima prije.

Cipras i Zaev nominirani su za Nobelovu nagradu za mir, a njihovu kandidaturu podržale su i tri političke obitelji u Europskom parlamentu – socijaldemokrati, Zeleni i Ujedinjena europska ljevica. Prošli su tjedan svečano dočekani, posebno ugošćeni i službeno nagrađeni glavnom nagradom Minhenske konferencije o sigurnosti za uspjeh u rješavanju bilateralnog problema imena, a time i za doprinos europskoj sigurnosti. Članice NATO-a prihvatile su početkom ovog mjeseca sporazum o pristupanju Sjeverne Makedonije tom savezu. Dakle, sve ono što se donedavno činilo nemogućim danas je realnost.

Ulog za oba političara bio je visok, a otpor u njihovim zemljama gorak i ljut. Nacionalisti s obje strane granice proklinju obojicu, optužujući ih za veleizdaju. S druge strane, zapadne zemlje odmah su čestitale Ateni i Skopju na povijesnom koraku. Nije vjerojatno iznenađenje to da Rusija nije među čestitarima, ali čudi da Srbija ni danas nije smogla snage uputiti svoje čestitke.

Za bolje razumijevanje cijele situacije treba reći i da ništa od ovog ne bi bilo da nije bilo angažirane američke diplomacije. Iako je Federica Mogherini, europska šefica diplomacije, predstavila dogovor kao europski uspjeh, što on nesumnjivo i jest, zavrtanje ruku, 'uvjerljivo ubjeđivanje' i ponude koje se ne odbijaju bile su stvarni katalizator dogovora. Bivši makedonski premijer Nikola Gruevski dobio je azil u Mađarskoj, a šest poslanika njegove stranke glasalo je za izmjenu makedonskog ustava, što su do samo prije nekoliko dana glatko odbijali. Uz darežljive dogovore o kojima javnost spekulira, amnestija optuženih za korupciju također je, čini se, dio dogovora.

Čestitke, tapšanja, priznanja daju dobar osjećaj, ali nakon toga slijedi stvarni život. A on ni za Ciprasa ni za Zaeva ove godine neće biti jednostavan. Grčka u svibnju glasa za europske i lokalne izbore, a do jeseni je očekuju i parlamentarni. Kako sada stvari stoje, nije pitanje hoće li Ciprasova Siriza izgubiti, nego koliko će izgubiti. No Cipras je čovjek kontrasta. Ne treba zaboraviti da je on bio onaj koji je 2015. proveo referendum protiv mjera štednje u Grčkoj, kojim su Grci rekli rezolutno 'ne' njemačkim bankarima, da bi onda samoinicijativno proveo iste mjere štednje za koje su odlučili da ih neće provesti. Cipras je mlad, a ovo će biti samo još jedni izbori u njegovoj političkoj karijeri.

Zaev ima težu situaciju. S jedne strane je teret korupcije i naslijeđa neuređene države, a s druge nerealna očekivanja i nada u brzu promjenu. Razočaranje javnosti je neminovno i odrazit će se na popularnost njegove vlade. Najgore bi bilo da ponovno prevlada cinizam, a za to ne treba puno. Plodnog tla za cinizam na Balkanu je uvijek bilo. Dovoljno je da EU, nakon što je Skopje postiglo dogovor s Atenom, odgodi početak otvaranja pregovora o članstvu u lipnju ove godine. A to će se, kako sada stoje stvari, dogoditi. Dakle, treba se spremiti za hladan tuš.

Dozvola za početak pregovora Sjevernoj Makedoniji i Albaniji visi o tankoj niti, prije svega hrabrosti francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da nadvlada strah od populista i pokaže snagu novog europskog vođe.

Nitko ne osporava probleme vladavine prava koji pritišću Skopje i Tiranu. Ali Sjeverna Makedonija je napravila povijesni iskorak i tim činom stvorila dašak optimizma na zapadnom Balkanu koji godinama proizvodi samo tužne priče. Albanija je od prošlog lipnja, kada je dobila žuto svjetlo i odgodu početka pregovora, nazadovala po pitanju vladavine prava. Obje zemlje trebaju zeleno svjetlo ovog lipnja na sastanku Europskog vijeća. Bez obzira na objektivne teškoće koje stoje pred Sjevernom Makedonijom i Albanijom u provedbi reformi na pristupnom putu ka EU, potvrda da im se vjeruje da će nastaviti provoditi reforme nužna je za one proeuropske snage u njihovim zemljama da mogu pokazati da je cilj članstva stvaran, a ne imaginaran, te da je ostvariv ako se reforme zaista provedu.

Otvaranje pregovora je samo to – otvaranje, ništa više od toga. Dug je put do punopravnog članstva. Nitko ne spori to da EU treba provesti unutrašnje pospremanje prije prijema novih članica. Ali EU također mora djelovati kao svjetska sila ako hoće biti svjetska sila. A to znači stisnuti zube i pokazati snagu čak i kada je nema. To znači reći 'da' konsolidaciji EU-a (koja uključuje zapadni Balkan), to znači i reći 'ne' strahu od populista. Rusija neće benevolentno promatrati europsku neodlučnost na Balkanu, eksploatirat će nezadovoljstvo koje će izazvati odgoda početka pregovora o članstvu u ove dvije zemlje, ohrabrit će euroskeptične i antieuropske glasove. Možda to ne zabrinjava političare u zemljama članicama, ali sve one koji sebe vide i kao europske vođe trebalo bi. Jer, da ponovim, vođe donose odluke za sljedeće generacije, političari za sljedeće izbore.