Dok su božićni blagdani, po svojoj prirodi, pogodno vrijeme za posvećivanje sebi i svojim obiteljima, a na Staru godinu mnogi si priušte i malo bučniji ispraćaj svega onoga što nas u njoj nije veselilo, početak nove godine nekako je baš zgodna

prilika za učenje na greškama iz prošlosti i donošenje odluka kojima ćemo barem dio njih u budućnosti pokušati izbjeći.

Počesto i sam ovih dana, u razgovoru s prijateljima i znancima, čujem kako će poneki od njih u ovoj godini nastojati pripaziti na zdravlje, prestati pušiti, biti više s djecom, smanjiti dugove i izaći iz minusa po tekućem računu, na izborima dati svoj glas nekome drugome... Sve u svemu, mnogi su od nas svjesni da smo u prošlosti, i u privatnom, i u poslovnom, i u društvenom životu, radili i stvari koje ni nama ni onima oko nas nisu bile na korist, te ćemo ih u budućnosti barem pokušati ispraviti (makar znamo da neke od takvih odluka, nažalost, često i ostanu tek na razini želja).

Borba protiv korupcije neće biti dovoljna za stvarno otrježnjenje

No, za razliku od privatne razine, na društvenome planu proces otrježnjenja puno je teži, a znakovi da je do njega došlo ponekad se ne mogu tako jasno uočiti. Možda se zato ponekad čini da hrvatsko društvo i dalje 'gura dalje', kao da je aktualna kriza nešto što će samo po sebi proći, a pogreške učinjene u prošlosti već će nekako same od sebe iščeznuti. Izuzetak je, možda, jedino aktualna borba protiv korupcije koja, ukoliko iz faze spektakla prijeđe u stanje istinskog osnaženja institucija zaduženih za provedbu i kontrolu trošenja javnoga novca, ima potencijala postati generator pozitivnih promjena u zemlji.

No, borba protiv korupcije, koliko god važna bila, ipak je i više nego nedovoljna za zaključak da je proces otrježnjenja u Hrvatskoj uistinu započeo. Nažalost, puno je više znakova da, kao društvo, još uvijek nismo do kraja svjesni razmjera krize koja nam protekle dvije godine pokazuje zube, kao ni cijene koju ćemo još dugo plaćati zbog brojnih pogrešnih ili zlonamjernih odluka onih koji su nas u prošlosti vodili ili nas i danas vode.

Gledam tako ovih dana Snježnu kraljicu, skijaški spektakl oko kojega se ništa bitnoga ne mijenja u odnosu na vrijeme od prije šest-sedam godina, kad je ta sportsko-zabavno-propagandna priča započela na Zagrebačkoj gori. Možda je za Zagreb i Hrvatsku uistinu dobro da glavni grad bude ucrtan na karti skijaških natjecanja za Svjetski kup, kao što rado ističu predstavnici skijaškoga saveza - nekad Srećko Ferenčak, a danas Vedran Pavlek. Možda mi od toga stvarno imamo i neke neizravne koristi kroz medijsku promociju koja prati cijelo to zbivanje na padinama Medvednice, kao što to od početka tvrdi gradonačelnik Milan Bandić. No, sve to još uvijek ne daje odgovor na prigovor koji se tom spektaklu upućuje još od samoga početka: zašto on mora biti višestruko skuplji od sličnih natjecanja u daleko bogatijim zemljama od Hrvatske?!

Čemu to silno dokazivanje da smo 'bolji od drugih'

Kome se mi to, zapravo, dokazujemo kad skijašicama i skijašima te njihovoj pratnji osiguravamo smještaj u luksuznim hotelima i višestruko veće nagrade nego drugi? Jesu li uistinu nužni, i jesu li u ovo vrijeme uopće poželjni, svi ti gold i platinum šatori i VIP lože u kojima hrvatska političko-poslovno-estradna elita uživa u probranim delicijama na čistome sljemenskome zraku, dijelom i novcem koji osiguravaju, i bez toga prezaduženi, Grad Zagreb i hrvatska Vlada? Otkud izvire ta silna potreba da 'cijelome svijetu' pokažemo da smo bolji i moćniji od Austrije i Švicarske, kad je svakome normalnome jasno do tomu nije tako? Nismo li, nakon svih tih silnih megalomanskih stadiona i arena, čijih smo se gradnji u prošlosti naplaćali i još ih uvijek s mukom otplaćujemo, napokon naučili da je bolje i pametnije novac ulagati u stvarni život i stvarne potrebe, a ne u održavanje neodrživo visokih razina medijsko-sportskih megaspektakala?

Nije više vrijeme za pijane milijardere

Nije, ponavljam, problem u samome skijaškom natjecanju, koliko u tvrdoglavom odbijanju toliko potrebnog otrježnjenja. Možemo li sebi, napokon, priznati tako bjelodanu činjenicu da se ni Zagreb, ni Hrvatska, ni skijaški, ni rukometni, ni drugi savezi prema novcu svojih građana više ne mogu odnositi poput pijanih milijardera? Možemo li se početi rješavati toga ukorijenjenog mentaliteta prema kojemu je bilo važno imati kuću barem malo višu od susjedove, kao i (pre)skupi automobil kupljen na kredit, makar nemali dovoljno redovitih prihoda ni za gorivo i servise?

Dok većini građana, sudeći po brojkama koje govore o smanjenju prometa po karticama i potrošačkih kredita, ona stara provjerena mudrost prema kojoj se možemo pokriti onolikim pokrivačem koliki imamo polako dolazi u svijest, onima koji upravljaju javnim sredstvima to, kako se čini, ide puno teže. Stoga je i više nego krajnje vrijeme da im netko tu jednostavnu istinu jasno kaže u lice: gospodo, dosta je više bančenja na tuđi (odnosno na naš) račun. Došlo je vrijeme da i vi malo stegnete remen!