Crkva je utemeljena na vjerovanjima i dogmama koje se stoljećima nisu mijenjale, dok se sve ostalo mijenjalo, nestajalo i nastajalo, a suvremena umjetnost počiva na razbijanju tabua. Za suvremenu umjetnost nema nedodirljivog, nema svetinja, osim jedne – rušiti tabue, ispitivati i prelaziti granice, razvijati se i mijenjati postojeće stanje, osvojiti novi prostor slobode za sebe, pa tako i posredno ili neposredno i za one koji je nemaju.

Umjetnost prikazuje svijet kakav jest, svejedno radi li se o irealnom ili stvarnom svijetu. Dobra umjetnost ne laže i ne uljepšava da bi se konzument osjećao ugodnije. A svijet je, u mnogim svojim važnim aspektima, prilično odvratan, a i ponešto se promijenio od onog vremena 'kad je Isus po zemlji hodao'. Očekivati ili tražiti od umjetnosti da laže, istinska je hereza.

Bogu plakat

Upravo zbog toga i jest dobar onaj zabranjeni Gavellin plakat Matanićeve predstave oko kojeg se digla smiješna i strašna halabuka, razmjera potpuno neprimjerenih razlogu. Famozni plakat Vanje Cuculića prikazuje dvije porculanske figurice koje su simbol kiča (u konkretnom slučaju religijskog kiča), dakle laži i neukusa koji nas svakodnevno okružuju. Te figurice su krhke, pa ih je lako razbiti kao što je lako i zabraniti plakat na kojem se nalaze, a s obzirom na to da prikazuju dvije djevice, pogođena su metafora za dvije zaljubljene žene iz filma/kazališnog komada koje nikom ništa nisu skrivile niti su ikom išta zgriješile, pa ipak bilo bi bolje da ih nema ili, kad ih već ima – bolje da su mrtve. Ukoliko je, dakle, ovaj plakat uvrijedio nečiju mržnju, i bolje da ju je uvrijedio.

Mržnju, glupost i primitivizam treba ismijavati, to je egzorcizam par excellence. Možda na takav način prokazujući licemjerje, izrugujući glupost i mržnju, jednom i odrastemo u zemlju u kojoj je moguća pojava, barem svjetonazorski, umjetnika kod kojih je religija bila ili jest važan dio stvaralaštva, a kojima se podjednako dive i vjernici i nevjernici, poput Johnnyja Casha, Nicka Cavea, Flannery O'Connor, Yanna Martela, pa hajde, neću preskočiti ni Bonnu Voxa, iako ga ne slušam već godinama. Neki od nabrojanih moji su omiljeni pisci i glazbenici, sviđa mi se, između ostalog, i način na koji interpretiraju religiju, ne unižavajući je do vjerske vulgarnosti, isključivosti i primitivizma, ne izopačujući je uz blagoslov vjerskih vođa u alibi za vjersko pleme čija je najuzvišenija zadaća stati kontra drugog vjerskog ili ne-vjerskog plemena.

Takvi, a ova zemlja ih je puna, umjesto predstava gledaju plakate, a umjesto tekstova čitaju naslove. Pa tko je onda kriv ako se osjećaju uvrijeđenima? Ima u Dalmaciji za to jedan dobar izraz koji kaže: ko ti je kriv šta ti je nos blizu guzice.

'Uvredljiva' pjesma o časnama i 'skaredni' Ranko Marinković

Zapravo, Cuculićev me plakat tematski podsjetio na jednu lijepu pjesmu poznatog hrvatskog pjesnika, ali s obzirom na to da je čovjek suvremeni klasik i živ, a nadam se i zdrav, neću ga imenovati i izlagati teroru kojekakvih internetskih budaletina. Čitatelji poezije ionako će znati o čijoj se pjesmi radi, a donosim je u cijelosti:

Utješno je to što Hrvati malo čitaju, inače tko zna koliko bi uvreda i dubokih duševnih boli prouzročile ovakve pjesama i priče, ništa nedužnije od spornog plakata, i koliko bi knjiga, samo da čitaju, morali zabraniti naši gradonačelnici i biskupi. A i Ranko Marinković, da se rodio sto godina kasnije, ne bi majci tako lako u Gavelli onu 'Gloriju' prikazao. Jer neki tabui ne samo da su neuništivi, nego se s vremenom vraćaju u mutiranim oblicima.

Ni umjetnost ni vjera – nego novac i fotelja

Mnogi su mudri ljudi ojađeni polarizacijom društva i neviđenim razgrđem koje nas je snašlo, počevši sa zdravstvenim odgojem, a (ne) završivši s Gavellinim plakatom. Spolovila i razne njihove permutacije i kombinacije jedina su društvena pitanja na koje se hrvatski građani dižu. Reklo bi se da je čitava Hrvatska oboljela od spolne bolesti na mozgu. Ili je hinjeno seksualno ćudoređe samo zgodna ješka za privlačenje birača na izborima (Bandić) i za podizanje tenzija u svrhu odgađanje revidiranja vatikanskih ugovora (Crkva)? U svakom slučaju, čini se da u pitanju nisu ni umjetnost ni vjera, nego novac i fotelja. A nije više tako moderno, čak je i pomalo seljački mahat' nacionalizmom, pa ćemo malo ludu raju dodatno izludirat' sveopćom seksualnom paranojom.

Ipak, ne čini mi se da je takozvana polarizacija društva donijela samo loše stvari. Dobro je povremeno osvijestiti u kakvom okruženju i među kakvim sve ljudima živimo te tko nam sve kroji sudbinu. Osim toga, ateisti i ostali nevjernici konačno su izašli iz ormara: godinama je bilo poželjnije priznati da si lopov, ubojica, alkos, pa čak i Srbin, negoli da ne vjeruješ ni u jednog od bogova, pa ni jedinoga. A bit će, čujem, o 'slučaju plakat' snimljen i dokumentarac!

Ostaje ipak pitanje zašto u jednoj zemlji koja je za svog predsjednika izabrala deklariranog agnostika, nema više muda od strane vlasti ili kazališnog vodstva, suprotstaviti se Bandićevom cenzorskom šerifovanju. Staziću, vratite plakat, još nije kasno!

Golišavi u crkvi

Prije nekoliko dana pažnju mi je privukao jedan novinski tekst o mladiću koji je gol golcat utrčao u Katedralu za vrijeme mise vičući: 'Seksualni odgoj u škole!' Ubrzo su ga pokrili i sputali i nemam pojma što se dalje događalo s ovim mučenikom. Njegova me mahnita akcija podsjetila na neki ćaknuti performans. Zamislite, recimo, da kao reakciju na ograničavanje umjetničkih sloboda hrvatski umjetnici, čisto performativno, počnu nagi upadati u crkve za vrijeme mise i sablažnjavati pošten svijet. Ili da takvi, k'o od majke rođeni, banu na neku sjednicu gradskog vijeća. Bilo bi to stvarno skandalozno, gotovo podjednako skandalozno i nakaradno kao kad se religija i politika kao cenzori, jer kako bi drugačije, miješaju u pitanja umjetnosti.

S druge strane, u svakoj ulici u Hrvatskoj postoji kladionica u kojoj dični muževi ostavljaju čitave plaće i razaraju živote sebi i svojim obiteljima, no to nikome, ni gradonačelnicima, ni biskupima, ni uvrijeđenim vjernicima ne smeta…