Posjetitelj iz neke prosvijećene strane zemlje, na primjer Švedske, koji nekim slušajem razumije hrvatski – a takvih je, priznajem, malo – čitajući vijesti o rušenju zdravstvenog odgoja na Ustavnom sudu pod nekakvom tehničkom izlikom o krivom postupku njegovog donošenja, ili pak o skupljanju potpisa za ustavno definiranje braka, ovih bi se dana vjerojatno zbunio. Posumnjao bi da nije zabunom sletio u glavni grad Srbije, gdje su sva zdravstvena, seksualna, rodna kao i bračna pitanja manje-više riješena jer je Vojislav Koštunica na vrijeme shvatio kako ne valja ostaviti mjesta sumnji tko je muško a tko žensko i da se o tome uči u praksi, a ne u školi, iako često na vlastitu štetu. Demokratska rasprava u takvim pitanjima – kao, uostalom, i mnogim drugima – ne samo da nije nužna nego ni poželjna a onaj tko misli drugačije dobit će po piksi, kao što je to zorno demonstrirano prebijanjem učesnika pa zatim ukidanjem gay parade u Beogradu. Istina, naš će posjetilac po nekim drugim pokazateljima ipak shvatiti da je u Hrvatskoj, koja je tek na putu prema srpskom modelu ali onda će se upitati, kako to da nam je u tim pitanjima postala uzorom baš susjedna Srbija s kojom nas ne vežu najbolje uspomene, a ne Švedska? Da, kako?

Postkomunistički patrijarhalni mentalitet

Odgovor nije jednostavan. Pojednostavljeno bi mogao glasiti da se Hrvatska, iako srednjoevropska i mediteranska zemlja, ipak ne može tako lako izvući od pripadnosti Balkanu i patrijarhalnome mentalitetu. Po tome nam je susjedna Srbija u svemu ipak bliža od Švedske, jednako kao i Crna Gora, te Rusija, Ukrajina i Moldavija. Zašto baš ove zemlje? Zato jer su baš one u Ustav uvele definiciju braka kao heteroseksualne zajednice. No imaju pobornici srbizacije, inače neskloni susjedima, super argument: unutar EU, iz koje dolazi taj naš posjetilac, još su i Poljska, Mađarska, Bugarska te Latvija i Litva također učinile isto! Zajedničko im je da su sve to bivše komunističke zemlje, i da su pod jakim utjecajem katoličke ili pravoslavne crkve. Nema tu mjesta čuđenju. Jer naravno, zašto se jedna Hrvatska ne bi ugledala upravo na sebi najbliže i najsličnije, pa makar to bili Srbi?

'Ustavni sud neće raspravljati sadržaj kurikuluma, nego će razmatrati proceduru njegovog donošenja. Ističu da država mora uskladiti pravo roditelja da odlučuje u donošenju nastavnog sadržaja i zdravstvenog programa i pravo djeteta na izgradnju osobnosti', kaže vijest o najnovijoj odluci Ustavnog suda. A dok se to ne uskladi, nastava će se odvijati po starome, onome iz prošlog stoljeća. Kao da djeca danas nemaju pristupa internetu i nisu još više nego ranije izložena spolnim bolestima i ranoj trudnoći, jer sve ranije ulaze u spolne odnose – da spomenemo samo neke najgore moguće posljedice takve odluke. U prethodnim je diskusijama već sve rečeno, pa i o sudjelovanju roditelja u odluci o nastavnim sadržajima (?!) i o pravu djeteta na izgradnju osobnosti. Zato ovo obrazloženje suda djeluje ne samo cinično,nego i neozbiljno i nedovoljno. Javnost ima pravo na više od ovih par šturih ispraznih rečenica.

U ime Ustavnog suda, sina i Svetoga duha

Za razliku od toga, o udruzi 'U ime obitelji' i njihovoj peticiji imalo bi se što reći. Ostavimo po strani njihove agresivne metode (kao i agresivnost nekih pripadnika LGBT zajednice) o kojima pišu mediji. Zanimljiv je i indikativan prije svega broj građana koji očito podržavaju ovu inicijativu a koji će izgleda premašiti obaveznih 10%. Zašto toliki odaziv na ovo naizgled marginalno pitanje? Brojke govore da je broj građana koji nisu heteroseksualno orijentirani u Hrvatskoj izuzetno malen. Drugim riječima, velikoj većini građana ovakva je promjena Ustava doista nepotrebna. Osim ako nema neki drugi, recimo simbolički značaj. Ali, mijenja li se zbog toga Ustav? Da, ako tako želi kvalificirana većina. Kojekakve udruge, sviđalo se to većini građana ili ne, u demokratskoj proceduri imaju pravo skupljati potpise za bilo što, recimo na primjer za to da na referendumu odlučimo da nam predsjednik republike obavezno bude Marsovac, da Hrvatice obavezno rađaju sedmoro djece ili bilo što slično. To je njihovo pravo. Isto kao što je pravo građana da tu peticiju potpišu i prema rezultatu mijenjaju zakone, pa i Ustav. Dakle, skandal oko ove peticije nije u samom njenom sadržaju, nego u velikom odazivu.

Teško je osumnjičiti ustavni sud da 'šuruje' (hrvatski: komplotira) sa udrugom 'U ime obitelji' koja skuplja potpise za ovaj referendum. Također je teško zaključiti, iako je sumnja opravdana, da iza svega stoji HDZ i katolička crkva kojoj je u interesu reprodukcija nacije pa je nastoji uvesti na ovaj način. Čak ako je doista tako, legitimno je pravo i HDZ-a i crkve da ovu inicijativu podržavaju i financiraju, samo bi bilo dobro da je njihova podrška transparentna. I bilo bi dobro s njihove strane uvažiti da je formalno Hrvatska ipak još uvijek sekularna država. Još teže je reći da su građani na neki način zavedeni ili čak potplaćeni obećanjima (kojim?) da daju svoj potpis. No može se reći da vremensko podudaranje s jedne strane rušenja liberalnog zakona o zdravstvenom odgoju, a s druge veliki odaziv peticiji za referendum, sugeriraju da je atmosfera u društvu takva da pogoduje ovakvim potezima. U zemlji u kojoj vlada ekonomska kriza i nezaposlenost zasigurno vlada i nesigurnosti i strah od budućnosti. Ulazak u EU neće puno pomoći, jer su građani svjesni da je i EU u krizi i da je prošlo vrijeme kad smo očekivali spas od članstva. Uostalom, simptomi nesigurnosti i straha i jačanje konzervativnih vrijednosti i desnih političkih partija realnost su i u zemljama Unije, od Francuske do Švedske a bogme i Njemačke. U nesigurnim vremenima ljudi su skloni prikloniti se poznatim vrijednostima, patrijarhalnoj tradiciji, naciji, crkvi… Pokazuje se da velike partije nisu u stanju artikulirati i usmjeriti realne ili tek imaginarne strahove građana, stvarnu ili imaginarnu prijetnju od imigranata, homoseksualaca, i sličnih prigodnih manjina.

U svemu ovome je ipak najgore da većina ostaje šutljiva. I tako šutnjom odnosno nesuprotstavljanjem pomaže da se svi zajedno probudimo u zemlji u kojoj škole prešućuju seksualni život a Ustav ograničava ljudska prava, da dalje ne idemo. Kako je krenulo, zabrana prava na izbor, tj. pobačaj sigurno slijedi. Gdje će onda završiti sve ono čime se dičimo, po čemu se kao razlikujemo od balkanskih i istočnoevropskih susjeda, po čemu smo bolji, civiliziraniji, napredniji? Jer bratstvo i jedinstvo u nazadnosti i konzervativizmu, u nacionalizmu i netoleranciji ipak ostaje - bratstvo i jedinstvo. Čak će i posjetilac iz daleke Švedske to sasvim dobro razumjeti.