Dominacija politike nad ekonomijom dovela nas je u ekonomsko stanje u kojem se nalazimo. Valja se nadati da nijedna nova vlada više nikada neće dopustiti da se takvo nešto ponovi. Iznenađuje stoga što Vesna Pusić u članku u Jutarnjem listu tvrdi da je cijeli prostor zauzela ekonomija i ekonomska teorija, pa ljudi na ulicama zahtijevaju da se zaustavi dominacija ekonomije i traže povratak politike. Pritom dominaciju ekonomije nad politikom u Hrvatskoj ilustrira rješavanjem problema nezaposlenosti tako što su branitelji dobili mirovine, pa sada - nezadovoljni i isključeni iz društva - dane provode u kladionicama i gostionicama. No situacija je upravo suprotna. Umirovljenje branitelja čisto je politička, a ne ekonomska odluka. Ekonomska bi logika nalagala zadržati te mlade ljude u svijetu rada kako ne bi bili na teret društvu, nego bi stvarali dodanu vrijednost te porezima i doprinosima domoljubno punili proračun. Drugi je argument Vesne Pusić da ekonomija mobilizira društvo na neprijateljstvu i sebičnosti, na koncertima s rasističkim i šovinističkim porukama, stvarnoj ili zamišljenoj ugroženosti od susjeda preko granice. Ali gdje je tu ekonomija? Jesu li ekonomisti ti koji šire rasističke poruke ili pričaju o ugroženosti od susjeda? Ili su to ipak političari? Hrvatska ekonomija već odavno posluje s tim susjedima te joj potpirivanje nacionalizma ili rasizma sigurno nije u interesu. Ekonomisti će uvijek zagovarati zadržavanje ljudi u svijetu rada, otvorene granice, slobodan protok dobara, rada, kapitala, ali i ideja.

Brojna istraživanja pokazuju značajan utjecaj slabog ekonomskog rasta, visoke nezaposlenosti, posebice mladih, te velikih razlika u dohocima i bogatstvu na rast općeg nezadovoljstva, koje se zna iskazati čak i povremenim demonstracijama. A slabi ekonomski rast, visoka nezaposlenost i velike razlike u dohocima i bogatstvu u Hrvatskoj prije svega su posljedica loše vođenih politika, koje je naravno diktirala politika, a ne ekonomija. Slab ekonomski rast posljedica je nedovoljne liberalizacije tržišta, jer je političarima bilo u interesu da držeći ekonomiju u svojim rukama privatizaciju provode u korist političkih istomišljenika, podobnika i članova svojih obitelji, izvlače sredstva iz javnih poduzeća, sjede u nadzornim i upravnim odborima tih poduzeća kako bi se mogli koristiti raznim oblicima korupcije. Nezaposlenost je posljedica nebrige za razvoj i upropaštavanja tvrtki kojima su vlasnici postajali upravo ti politički – a ne ekonomski - istomišljenici, podobnici i članovi obitelji političara. A velike razlike u bogatstvu rijetko su posljedica stvarnog rada, zalaganja i ekonomske uspješnosti na stvarnom (slobodnom) tržištu, danas bogatih pojedinaca, već mnogo češće okorištavanja politikom.

Kad bi ekonomija stvarno dominirala…

Kad bi ekonomija dominirala nad politikom, Hrvatska ne bi imala tako visoki proračunski deficit, državni dug, nereformiranu javnu upravu, mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav. Kad bi se ekonomiste pitalo, zagovarali bi uravnoteženi proračun, što manji državni dug, što efikasniju javnu upravu, mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav, jer to su uvjeti koji potiču ekonomski rast, a više stope ekonomskog rasta dokazano jamče i manje nezadovoljstvo građana. Sve to naravno djeluje tek u dužem roku, a problem je političara što nemaju vremena čekati da se ti uvjeti ostvare, jer bi u međuvremenu mogli nestati s političke scene, pa populistički popuštaju pritiscima potencijalnih glasača i interesnih skupina. Obećavaju im i daju ono što država više jednostavno – 'ekonomski' - ne može davati i tako dovode do suprotnih rezultata.

Vlada, naravno, ne može voditi, pa čak ni pokretati ekonomiju, ali može i mora omogućiti uvjete da se ona pokrene. U Hrvatskoj to znači hand-off pristup: liberalizaciju, deregulaciju, depolitizaciju i demokratizaciju, uz jasne ideje i konkretne kratkoročne i dugoročne planove djelovanja.

Vlada bi prvo trebala sagledati što zapravo koči razvoj hrvatske ekonomije.

Ako je to visoki teret poreza i doprinosa, te složenost poreznog sustava, onda treba težiti što nižem općem poreznom opterećenju i što jednostavnijem sustavu. To znači maksimalno pojednostaviti sustav, proširiti porezne osnovice (ukinuti što više izuzetaka, odbitaka, olakšica) i drastično pojačati naplatu poreza. Ako su nenaplaćeni porezi jednaki proračunskom deficitu, onda bi se već samom njihovom naplatom postigli zapanjujući rezultati na prihodnoj strani proračuna. Istovremeno bi se ukinula nepravda, odnosno stanje u kojem oni koji uredno plaćaju poreze i doprinose jednostavno ispadaju budale.

Ako je mirovinski sustav preskup i neodrživ, mora se hitno ubrzati produljenje dobne granice umirovljenja, te hitno preispitati sve mogućnosti povoljnijeg umirovljenja i radikalno ih reducirati.

Ako javna poduzeća dugoročno predstavljaju i veći teret od samog proračuna, hitno ih treba privatizirati, restrukturirati i ukidati.

Ako hrvatska brodogradilišta s gotovo devet tisuća zaposlenih ostvaruju jednaku vrijednost isporuka kao i Danska s dvije tisuće zaposlenih, ako gubici i potpore iznose gotovo polovicu vrijednosti njihovih isporuka, onda se i bez zahtjeva EU-a mora preispitati njihov opstanak.

Ako je javna uprava neučinkovita, mora se transformirati, a to podrazumijeva i otpuštanja i primjerenije nagrađivanje zaposlenih.

Ako je javna imovina neiskorištena i pritom stvara troškove zbog čuvanja i održavanja, hitno je treba prodavati ili davati u koncesije.

Vlada za platiše poreza

Svi građani i tvrtke koji uredno rade, plaćaju poreze i doprinose i drže sredstva u bankama u Hrvatskoj umjesto na raznim tajnim računima u inozemstvu, zaslužuju već jednom vladu u kojoj neće sjediti oni koji postupaju upravo suprotno i koji će, usprkos protivljenjima sindikata, koalicijskih partnera i različitih interesnih skupina izgrađivati društvo u kojem će se moći vjerovati političarima, političkim strankama, sudovima, javnoj upravi, javnom zdravstvu, školstvu…. Vlada će to postići ako građani shvate da djeluje u njihovu korist i ako im izloži svoje planove i pokrene javne rasprave o ključnim problemima.

Novoj vladi neće biti lako. Ako se izuzme ratno razdoblje, situacija nikad nije bila teža, ni politički ni ekonomski. Puno je posla za novu vladu, ali što god radila, ni u jednom trenu ne smije zaboraviti da ona sama ne može i ne smije voditi ekonomiju, već da mora stvarati uvjete u kojima će se ekonomija razvijati. Ma što neki političari mislili, politika više nikad ne smije dominirati ekonomijom.