Thomas Quick (rođen 1950. kao Sture Bergwall) je godinama bio 'zvijezda' crnih kronika u švedskoj štampi i oko njega su se vodile beskrajne polemike između većine koja je bila uvjerena da je on ubojica i manjine koja je tvrdila da za to nema dokaza. Slučaj počinje 1991. kada pod imenom Thomas Quick služi kaznu u psihijatrijskoj klinici za pljačku banke kako bi nabavio novac za drogu. Nakon kratkog vremena ovaj labilni, povučeni muškarac iz regularne radničke obitelji u psihoterapeutskim seansama počinje otkrivati da je ne samo pljačkaš i narkoman – dakle obični kriminalac – nego ni manje ni više serijski ubojica dječaka, pedofil pa čak i kanibal. U idućih devet godina Thomas postepeno, u vrijeme psihoterapije, a kasnije i policijskom inspektoru i sucu istražitelju, otkriva pojedinosti davnih slučajeva ubojstva ili nestanka. To traje do 2001, kada vraća svoje ime Sture Bergwall i više ne komunicira ni sa psihijatrima, ni s medijima, niti s policijom. Thomas/Sture završava s osam presuda za ubojstvo, kao jedan od najgorih ubojica u švedskoj povijesti. Kaznu služi u psihijatrijskoj bolnici.

Njegov slučaj godinama puni stupce novina, no ima onih koji i dalje sumnjaju u presude. Naime, presude su, sve do jedne, donesene samo i isključivo na osnovu priznanja okrivljenog, to jest bez i jednog jedinog čvrstog dokaza. Godine 2008. poznati televizijski istraživački novinar dokumentarnog programa Hannes Råstam traži intervju sa Stureom. Nakon njihovog susreta, što se više bavi slučajem, to mu više upadaju u oči brojne kontradikcije, pogreške i očite manipulacije odgovornih osoba, od javnog tužitelja i policijskog inspektora (u svim slučajevima isti ljudi!) do psihijatara u ustanovi u kojoj Thomas/Sture boravi. Štoviše, u razgovorima s Råstamom, Thomas/Sture tvrdi da je sva ubojstva izmislio, kako bi zadržao pažnju psihijatra i svekolike javnosti. U dokumentarcu koji SVT prikazuje, progovorivši za javnost prvi puta nakon sedam godina, on priča o psihoterapiji i o tome kako su institucije napravile od njega ne samo teškog narkomana, nego mu pomogle i da kreira lik ubojice.

Stvaranje serijskog ubojice

Råstamovo bavljenje ovim slučajem i pomno proučavanje nekih 50.000 stranica dokumentacije, razgovori s brojnim ljudima koji su se našli upleteni u istragu, policajcima, advokatima, rođacima, psihijatrijskim vještacima – sve to završava u knjizi koju objavljuje 2012, a koja je prije mjesec dana objavljena i u engleskom prijevodu ('Thomas Quick: The Making of a Serial Killer'). U knjizi pisanoj novinarskim jezikom Hannes detaljno rekonstruira istragu svakog od osam slučajeva za koje je Thomas/Sture optužen i niže dokaze za jedan nevjerojatan slučaj neprofesionalnog ponašanja svih nadležnih institucija. Psihijatri su ne samo navodili bolesnika da iznese 'potisnuta sjećanja' nego ga šopali ogromnim količinama droge. Policajci su neprofesionalno vodili istragu i sami nudili podatke o žrtvama iz kojih je osumnjičenik mogao iskonstruirati priču. Sudovi nisu ništa od optužbi provjeravali niti su tražili druge dokaze osim njegovog priznanja, a njegov ga advokat uopće nije branio, niti dovodio u pitanje optužnicu.

Knjiga Hanensa Råstama do u detalje opisuje kako je Thomas/Sture osuđen za osam ubojstava bez ijednog dokaza. On sam priča kako se našao u takvoj bezizlaznoj situaciji. Služeći kaznu u psihijatrijskoj bolnici s teškim kriminalcima, bio je depresivan i osamljen. Opazio je da što je počinjeno djelo gore, to osuđenik u bolnici ima veći ugled ne samo među drugim osuđenicima, nego i među osobljem. I sam psihoterapeut vodi ga u pravcu 'potisnutih sjećanja' o seksualnom zlostavljanju u djetinjstvu, koja je devedesetih bila jako u modi. Kako takvih sjećanja u njegovom djetinjstvu nije bilo, Thomas/Sture ih je počeo izmišljati. I zaista, nakon prvih takvih 'sjećanja' psihijatri su se počeli ozbiljno baviti njegovim slučajem. Ali kako zapravo nije imao puno za reći, a da bi i dalje zadržao pažnju i dobivao droge bez kojih nije mogao, otputovao bi u Stockholm – jer nije imao zabranu izlaska!? - i u javnoj knjižnici na miru proučavao slučajeve neriješenih ubojstava. Kasnije je pročitano prepričavao psihijatrima odnosno istražiteljima i to je trajalo nevjerojatnih devet godina. U međuvremenu izgradio je sebi 'ugled' ne samo serijskog ubojice, nego i istinske medijske zvijezde…

Raspad 'idealnog' sustava

Slučaj Thomasa Quicka odnosno Sturea Bergwella nije samo bizarna i skandalozna priča o bolesniku koji priznaje zločine i na koncu biva za njih osuđen, jer takvi su slučajevi poznati i u psihijatrijskoj i u sudskoj praksi. Radi se o institucijama koje su sve do jedne pale na ispitu. Ne samo da su počinitelji osam ubojstava ostali nekažnjeni, nego je dovedeno u pitanje povjerenje društva u medicinski, policijski i legalni sistem. Kako je uopće moglo doći do toga? Površnost, lijenost, korupcija, glupost, ambicija i krajnja neprofesionalnost? Vjerojatno pomalo od svega , ali još nešto. Svi uključeni su negdje pogriješili, no pitanje je zbog čega? Zbog čega su svi ti policajci, istražitelji, advokati, suci… povjerovali jednom bolesniku? Naime, krenuli su od jednog posve logičnog pitanja: zašto bi netko lagao sebi na štetu? U društvu protestantske kulture i etike , teško je povjerovati da je to moguće. I to usprkos činjenici da je Thomas/Sture bio pacijent u psihijatrijskoj ustanovi, dakle imao je dobre pretpostavke da se na njega ova logika ne odnosi. Naravno da je puno elemenata doprinijelo da dođe do ovakve situacije, no ogroman teret odgovornosti snosi upravo psihijatrijska struka . Druge su institucije, naime, povjerovale u njihove 'dokaze' i interpretacije. Ne treba smetnuti s uma da je Thomas /Sture osuđen bez ijednog materijalnog dokaza, isključivo na osnovu svojih priznanja koja su bila, sada je to izašlo na vidjelo, iznuđena od policije uz svesrdnu pomoć psihijatara. Na primjer, jednom je policija dva puta isušila jezero u koje je navodno bacio leš, bez ikakvog rezultata, što je na suđenju potpuno zanemareno.

Jedan je novinar, Hannes Råstam, dao truda i temeljito istražio dokumente. No umro je dan nakon što je dovršio rukopis pa tako nije doživio poništavanje zadnje presude, vrhunac njegovog dugogodišnjeg rada. U društvu vladavine prava i morala, pokazalo se da ono može biti naivno do apsurda – ali i da je, kroz reviziju slučajeva, u stanju preispitati svoje odluke. Sada ministrica pravde otvara istragu u to kako je moguće da se ovakva zloupotreba uopće dogodila.

Ipak je Larsson bio u pravu kad je u svojim knjigama posijao sumnju u švedsko društvo kao idealno. No, istina je također da švedski pisci krimića ispadaju amateri u odnosu na istraživačkog novinara Hannesa Råstama.