Živa sam se pojela od brige za uredskog Savjetnika Mačka, nije se pojavio u Uredu za izgubljene stvari od početka prosinca. Dok su drugi kitili prozore i balkone blagdanskim ukrasima, ja sam pomišljala na crni flor. Lijepila sam oglase, lutala ulicama i, štapom, po smrznutom asfaltu prevrtala osušene kožice pregaženih mačaka. Noć ovdje ne miriše na dim i snijeg, a ulica koja je nekad bila tiha i gledala na more, već je godinama bučna i raskopana, puna smeća i miševa – gradonačelnik raspikuća raskopao je pola grada i nema love za dovršit. Građani su otišli na svoja sela, pa su za blagdan razrovane ulice ostale puste i hladne.

Pred uredom sam zatekla čovjeka u smeđem mantilu koji je virio kroz injem okovan izlog Ureda za izgubljene stvari. 'Ja sam iz susjedne ulice', rekao je gospodin u smeđem mantilu. 'Čini mi se da imam vašeg mačaka, našao sam ga pokraj kontejnera kako otima kosti psima, a plastične boce ljudima.'

'To je on, van svake sumnje', rekla sam bacivši pogled na Savjetnika Mačaka. Ležao je na pragu, falilo mu je pola brka i bio je mrtav pijan. 'Nadam se da ne očekujete novčanu nagradu, ja sam nelikvidna, a Mačak škrt, ali ako vam može pomoći neka od naših izgubljenih stvari, samo se poslužite, gospodine…'

'Oprostite', rekao je tip u smeđem mantilu, skinuo šešir i pružio bucmastu ruku. 'Ja sam Ezgeta, pisac božićnih priča.'

'O, kako prigodno', rekla sam. 'A šta, ono, samo božićnih?'

'Pa pisao sam ranije i neke druge stvari, ali eto jedne godine me nazvali iz novina i naručili božićnu priču, i kažem ja njima: a slušajte, ja vam nisam neki veliki vjernik, bolje pitajte nekog drugog. Ma, ajte, kažu oni meni, pa vi ste pisac, izmislit ćete nešto, glavno da na kraju bude mir ljudima dobre volje ili neka barem u priči pada snijeg. I napišem ja prvu božićnu priču. Dogodine zovu s portala, godinu iza i iz novina i s portala. I jedan popularni pjevač da bi božićnu pjesmu. I tako, mic po mic, prebacim ja proizvodnju potpuno na božićne pjesme, priče, slikovnice, čestitke, božićne kuharice, božićologije, a prije koju godinu sam objavio i priručnike za božićnu samopomoć: ,Kako preživjeti Božić' i 'Zašto preživjeti Božić'…'

'Da, da, Ezgeta, pa sjećam vas se - Pola ure kulture, bili ste tjednima na publicističkoj top listi, zajedno s, čini mi se, Noemi Klein.'

'I meni je neugodno.'

'Opustite se, dragi Ezgeta. Znate što kaže prijatelj moje prijateljice: kakva su vremena da je Ruđer Bošković živ radio bi horoskope. Pa valjda vrijedi i neki reciprocitet.'

'Ali ja to više ne mogu radit!' viknuo je Ezgeta, a licem mu je prošla mračna sjena. 'Ja uopće ne želim sreću ljudima dobre volje! Kako itko može bit dobre volje ako je prevaren, osiromašen, pretvoren u kmeta i nemoćan da išta u svom životu ili oko sebe promijeni na bolje – dobre volje danas su lopovi, gulikože i prevaranti. Svi ljudi kojima bih od srca poželio sreću izuzetno su loše volje. Što se mene tiče, sve i da nas može spasiti Isukrst ili Batman – nema svrhe ovo spašavat. Jedino što može pomoć je pogrom koji će čovječanstvo zbrisati s lica zemlje, pa sve nanovo. A to baš i nije neko nadahnuće iz kojeg može izaći božićna priča.'

Malo sam ustuknula pred gnjevom gospodina Ezgete jer, kako god okreneš, i ja spadam u to čovječanstvo.

'Teško se ne složiti s vama gospodine Ezgeta', rekla sam pomirljivo. 'A opet, teško je i složiti se… Ali, dajte, uđite tren unutra u toplo, mislim da imam nešto što bi vas moglo zanimati.'

Ušli smo u ured, smjestili Mačka na sigurno, pa prošli kroz labirint hodnika, sve dok nismo došli pred uska vrata na kojima je pisalo:

Arhiv za izgubljene nade
Ostavite svaku nadu vi koji ulazite.
Ili ćemo vam je oduzeti.

'Nema problema', rekao je skoro pa veselo Ezgeta. 'Ja sam čovjek bez nade, mogu slobodno ući!'

Ostala sam pred vratima arhiva, jer nisam osoba bez nade, to mi je velika mana - moja je nada ko boksačka vreća, što god joj radili - sasvim je netaknuta. Nadam se npr. da ću u 2012. godini živjeti u zemlji istine, a ne u zemlji cenzure, u zemlji u kojoj borce za ljudska prava ne zatvaraju na psihijatriju, u zemlji u kojoj će radnici konačno saznati zbog čega i zbog koga su ostali bez posla – da se takve stvari nikad ne ponove, zemlji koja jasno osuđuje, umjesto da prešutno tolerira, ksenofobiju i nasilje, želim vjerovati da ću sljedeći Božić dočekati u gradu u kojem gradskim moćnicima ne može past na pamet staviti sebe i svoj privatni interes ispred interesa grada, također, nadam se da ću imati više vremena za prijatelje, nadam se iz petnih žila da neću razočarati svoje dijete, nadam se da će noni ove godine uspit fritule i da će mi netko pod bor staviti novu knjigu Zorana Ferića: 'Kalendar Maja'… I još se nadam da će u 2012. biti još više hrabrih ljudi koji vjeruju da je važno i da ima smisla uzeti stvari u svoje ruke, govoriti, pisati, vikati, nastojati, izboriti se za neku svoju zajedničku stvar. Pa ako svijet zbog toga i neće postati značajno bolji, nek' barem ne postane još gori.

Dok sam tako bivala prepuna nade, Ezgeta, pisac božićnih priča, izašao je iz arhive prosvijetljen.

'Pronašao sam inspiraciju! A našao sam u arhivi, sasvim nenadano, i jednu božićnu pričicu, mislim da mi je otvorila vrata spoznaje', veselio se Ezgeta. 'Pogledaj!'

JEDAN SAN KOJI SAM UISTINU SANJALA

(Božićna bajka za Ezgetu)

Doputujem ja tako doma za blagdane s faksa. Dođem dosta kasno i odmah nakon večere legnem u krevet i zaćorim. Ujutro me probudi zvono na vratima i pomislim da je to sto posto teta Senka došla kod matere na kavu. Kako nitko nije otvarao, a teta Senka legla na zvono, dignem se iz postelje da joj otvorim vrata. Kad tamo imam šta i vidit. Nema nikoga, ali zato pada snijeg iz neba i zemlje. Pogledam bolje i vidim da to uopće nije snijeg nego biseri. Kao da to nije dovoljno, pred vratima je netko ostavio nekoliko bijelih mačića. Tad se jave mala zvona, ona božićna, da objasne situaciju. ' Cin-cin', kažu mala zvona, a ja ih sve razumijem – to njihovo cincilikanje. 'Cin-cin. Možeš uzet mačiće ili bisere. Ako uzmeš bisere bit ćeš bogata cijeli život, ali ako ne uzmeš mačiće, oni će krepat'. I ja pomislim da kakva su to kretenska ucjenjivačka zvonca i uzmem mačiće, jer, normalno, neću da krepaju. A zvonca tada cinciliknu: 'Kad si uzela mačiće dobit ćeš i bisere.'

'Hm', kažem Ezgeti. 'Nije to priča. Ja sam to stvarno sanjala, a kad sam se probudila bila sam se prestrašila da postajem religiozna.'

'Ajme, krasno' kaže Ezgeta. 'Vjerujem da te je ovo snoviđenje kasnije vodilo u životu i da ti je pomoglo.'

Šta ću sad s ovim Ezgetom, pomislim, loše ga je puklo. Bio mi je malo draži onako mrzovoljan.

'Iskreno govoreći, bila sam razočarana šta u stvarnosti nije bilo ni mačića ni bisera.'

'Ali kasnije si sigurno dolazila u takve situacije, i kad bi se sjetila tog sna…'

'A jesam, priznajem, kad sam prije nekoliko godina prvi put ugledala Savjetnika Mačka, pijanog, u kutiji pored smeća, pomislila sam, idem ga uzet, možda ću se obogatit.'

'Ii?'

'I ništa, nisam se obogatila, još mi je malo opala financijska moć.'

'Znači moja božićna bajka zapravo ne vrijedi', rekao je gospodin Ezgeta ponovo tonući u beznađe.

'Pa kako ne vrijedi, dragi gospodine Ezgeta, pa dobila sam mačka, istina nije bogznašto, ali falio mi je i vi ste mi ga vratili. I to na Badnjak. Šta'š više. Da smo u Hollywoodu gospodine Ezgeta, mogli bi po vama snimiti film.'

'Uistinu to mislite?!'

'Pa da. Nego, bi li vi meni kao rodonačelnik žanra božićne priče pomogli zavrišiti ovu kolumnu?'

'Ah, ništa lakše' rekao je gospodin Ezgeta i široko se osmjehnuo. 'Napišite ovako: Nadam se da će u 2012. biti još više hrabrih ljudi koji vjeruju da je važno i da ima smisla uzeti stvari u svoje ruke, govoriti, pisati, vikati, nastojati, izboriti se za neku svoju zajedničku stvar. Pa ako svijet zbog toga i neće postati značajno bolji, nek' barem ne postane još gori.

Ej, otkud sad ovo, pa maloprije sam baš to pomislila, od riječi do riječi…, ali Ezgeta mi namigne ko da sve na svijetu zna i nastavi diktirati:

'Piši: A onda smo pogledali kroz prozor, a vani su počele padati meke i krupne pahulje snijega.'