Jovanka Broz na kraju je pokopana sasvim blizu Tita, u Kući cvijeća. Nepovratno se time promijenila vizura mjesta gdje je od svibnja 1980. bilo posljednje počivalište vođedruge Jugoslavije. Bila je to navodno njezina želja, ali i uvjet sestre koja je odbila da se Jovanka pokopa negdje u vrtu. Tako je osoba koju su različite vlasti sustavno tretirale kao problem, odnosile se prema njoj kao prema teretu, od trenutka kada je već sve bilo gotovo, malo prije no je ostala bez svijesti, u bolnici, najednom postala i potpukovnica i prvoborac i bivša prva dama, osoba koju treba tretirati s posebnom pažnjom. Sve ono što desetljećima nakon rastave od Tita nije imala, sada se pokušava nadoknaditi pretvaranjem Jovanke Broz u državnicu, stvarnog inspiratora Pokreta nesvrstanih, ličnost koja zavređuje posebne počasti. Prekasno je za to. Živjela je Jovanka Broz na istom mjestu, bez Tita 36 godina i 36 godina je bilo vremena da se prema osobi koja je bila dostojanstvena u ulozi koju je imala –supruge Josipa Broza Tita – odnosi prema njoj pošteno i normalno.

Krivo je zato sadašnje pretvaranje Jovanke u kraljicu. Tito nije bio kralj, ma kako da je slično kralju vladao. Njegova žena bila je tek supruga, bez ikakvih državnih funkcija. Kuća cvijeća nije obiteljska grobnica Brozovih, Jovanka Broz s Titom nije vladala. Znači li to da će i Mišo Broz (Titov sin) ili netko od unuka, također biti pokopani na Dedinju, ako to zatraže? Stvara li se time nova dinastička grobnica u Srbiji, pojačava li se time ovo mjesto hodočašća, uz već postojeću grobnicu Karađorđevića? To nije potrebno, od toga Srbija nema nikakve koristi, stvaraju se dva dinastička mjesta obitelji koje ne vladaju jer više nema ni države ni monarhističkog uređenja.

Naknadna pamet

Tito i Jovanka nisu živjeli zajedno od polovice 1977. godine. Ma kakvi da su utjecaji na ostarjelog državnika bili, ma kako da su ga okruživali ulizice, a on se protiv brojnih sitnih duša odlučio ne boriti, njegovo okružje nije uključivalo samo osobe koji su mu laskali, da bi ga iskorištavali, već i one koji su bili do kraja spremni ispuniti svaku njegovu volju i mig. Posljednje tri godine života Tito nije bio nemoćan, nesposoban, neubrojiv. Vodio je izaslanstva, putovao, razgovarao sa stranim državnicima, njegovo je zdravstveno stanje bilo hvaljeno i o tome piše u brojnim dokumentima. Da je želio, Tito je s Jovankom mogao biti u vezi. Priče o prislanjanju pištolja i ultimatuma da ga se odvoji od Jovanke, naprosto su smiješne. Nitko nikada s Titom tako nije razgovarao. Konačno, da je Jovanka bilo kome bila takav problem, da je znala velike tajne, vjerojatno bi nešto u životu o tome progovorila. Dapače, bila bi joj to i dužnost.

Muzej istorije Jugoslavije, kako se sada zove kompleks nekadašnjeg Muzeja 25. maj, bivšeg Kabineta maršala Jugoslavije, u čijem je sastavu i Kuća cvijeća, nije više Memorijalni centar Josip Broz Tito. Možda bi bilo logičnije da je, obzirom na sastav zbirke i materijale koji se čuvaju u depoima, tako ostalo,da je sve bilo koncentrirano na povijest druge Jugoslavije. Politička volja početkom devedesetih bila je jača od argumenata struke i logike. Na čelu Savezne Republike Jugoslavije tada je Dobrica Ćosić, odlučeno je da se Tita utopi u ukupnu povijest Jugoslavije. Kuća cvijeća jedan je od objekata kompleksa, a sve je ustanova kulture od nacionalnog značaja, mjesto gdje se u prostor može intervenirati samo pita li se Zavod za zaštitu spomenika u Srbiji.

Ništa od toga, pa ni drugi zakoni, nisu konzultirani u odluci da se izgradi nova grobnica. Politika je i u slučaju (ne)isplate mirovine Jovanki Broz odlučivala arbitrarno, krivo, pa je tako preko noći odlučila da se uz Tita stvori novo grobno mjesto. Nedostojanstven odnos svih vlasti prema Jovanki Broz sada se nastavlja u nastojanju da se izađe u susret u onom što se nije trebalo učiniti.

Dostojanstvo pometeno žutilom

Jovanka Broz bila je neobično teška. O njoj su objavljeni deseci knjižica s najogavnijim lažima, ali laž nije bila da je način na koji je vodila Dedinje, kao i nastojanje da zaštiti Tita, često bilo nepotrebno osjetljiv, pretjerano uvredljiv, težak. Jovanka Broz bila je, ipak, ličnost, čvrsta, suzdržana. Navodno ju je još prije braka s Titom, kao šeficu domaćinstva, za stražnjicu jednom zgrabio Aleksandar Ranković. Pljusnula ga je, mada je drug Marko bio sve ono što se o njemu priča do danas. Prije no je službeno predstavljena kao Titova supruga, poslana je u Rim da se privikne na veliki svijet, nauči kako se ponaša u visokom društvu, osjeti životvelegrada. Vladimir Velebit bio je ambasador u Italiji, Jovanka Broz boravila je prije svega u društvu s Verom Becić, suprugom ambasadora i njegovom majkom. Ponašala se skromno, skromna je bila i kad su odlazili u kupovinu. Ništa za sebe, gledala je što bi mogla uzeti za Tita. I kasnije, nakon Titove smrti, pisao je Vlatko Velebit, gdje god bi otišla, odmah bi se 'stvorio krug žena oko nje koje su je grlile i ljubile ili na drugi način izražavale odanost i ljubav'.

Supruga Josipa Broza Tita od vjenčanja do de facto rastave 1977. bila je nesumnjivo odana Titu, slijedila njegove ideje, ali i bila teška. Posebno dostojanstveno ponašala se nakon Titova odlaska i to je ono što joj treba priznati. Nije se dala manipulirati, nije podržala nijednog od novih vođa ni u Srbiji ni drugdje, nakon raspada SFRJ. Za povjesničare bi bilo bolje da je ostavila sjećanja, zapise. Grobnica u Kući cvijeća neće pomoći da se prema Titu i Jovanki stvori normalniji odnos. Dapače, slijedi nam nova doza tračeraja i žutila.