Znate li da je Zagreb otvoren i siguran grad? Osobito kada konstrukcija nedavno sagrađene Muzičke akademije izdrži vremenske nepogode. Možda ste već čuli da Zagreb ima najbolji obrazovni standard u Hrvatskoj te da je jedini grad u Hrvatskoj s pozitivnim prirodnim prirastom? Osim ako Državni zavod za statistiku ne objavljuje dezinformacije poput one da je stopa prirodnog prirasta u glavnom gradu Hrvatske 2017. bila negativna iznoseći -0,9‰, odnosno -750 u apsolutnom broju. Napokon, znate li koliko iznosi stopa nezaposlenosti u Zagrebu, a koliko u Hrvatskoj i Europskoj uniji?

>>> Laži i obmane o prirodnom prirastu na plakatu Grada Zagreba

Ima još toga o Zagrebu – u Zagrebu – jer su diljem grada proteklih dana osvanuli plavi jumbo plakati o izvanrednim postignućima u hrvatskoj prijestolnici. Prava je šteta to da se na jednom od plakata ne nalazi blistava WC školjka uz podatak da se u Zagrebu javnim novcem plaća vjerojatno najskuplja izgradnja i renoviranje javnih WC-a po četvornom metru u Europi, a možda i u svijetu. I to ne od jučer. Prije deset godina u središtu su bili javni zahodi na okretištima autobusa i tramvaja u Dupcu i Dubravi, a ove godine WC na Krešimirovu trgu. U prosjeku je za njihovu izgradnju, tj. renoviranje predviđena cijena od 75 tisuća kuna po kvadratnom metru.

Čekaju li to Zagreb prijevremeni lokalni izbori ili cijelu Hrvatsku europski izbori? Što god pisalo na plakatima, je li ova oglasna kampanja slučajnost baš uoči izbora za Europski parlament ili je upravo svibanj 2019. poslužio za istodobnu kampanju u korist jedne od političkih opcija na predstojećim izborima? Dakako, one zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i njegove stranke samozatajno sročenog naziva Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti? I, dakako, financirane javnim novcem svih zagrebačkih građana?

Istodobno Bandićeva stranka ima vlastitu kampanju za europske izbore u kojoj se poziva birače da glasuju za sposobne, a ne podobne. Vrijedi li to i za zapošljavanje u zagrebačkoj gradskoj upravi i Zagrebačkom holdingu, s obzirom na gotovo svakodnevna svjedočenja na sudu u čijim je postupcima u središtu Milan Bandić? Kako god bilo, obje će Bandićeve kampanje – kao čelnog čovjeka Zagreba i predsjednika stranke – dobiti evaluaciju na skorim izborima.

Nekadašnji uvjereni SDP-ovac, koji se natjecao i za predsjednika stranke, zatim čelnik vlastite ideološki krajnje fluidne političke stranke, a danas najpouzdaniji koalicijski partner HDZ-a na nacionalnoj i gradskoj razini koji je zbog skupštinske većine svojedobno koalirao i sa Zlatkom Hasanbegovićem, kojega je u međuvremenu nabrzinu odbacio, Milan Bandić vjerojatno je prva asocijacija na populizam u hrvatskoj politici protekla dva desetljeća. Pritom se populizam i u europskoj politici u istom razdoblju nametnuo kao sve utjecajniji spoj ideologije i pokreta čija je glavna odlika skup političkih ideja koje zagovaraju primat interesa u biti poštenog naroda u odnosu na interese u biti nepoštene odnarođene elite.

Tako se i Milan Bandić otpočetka svog munjevitog prodora na zagrebačku i hrvatsku političku scenu 2000. profilirao kao 'čovjek iz naroda za narod'. To što je kao malo koji domaći političar iskoristio položaj unutar političke elite nikada nije predstavljalo problem u njegovu više nego uspješnom prakticiranju politike i sad već dvadesetogodišnjem obnašanju izvršne vlasti u glavnom gradu.

S obzirom na to da populizam može biti i lijevi i desni te nešto između, a politički je sve unosniji i u Hrvatskoj i u Europi, pri čemu bi upravo ovogodišnji izbori za Europski parlament trebali donijeti rekordan broj mandata populistički intoniranim strankama, Milan Bandić nije jedini relevantni praktičar populizma u Hrvatskoj koji se nada i europskoj ekstenziji svog djelovanja. Tu su i Živi zid te Most nezavisnih lista, a koji svoj uspjeh na parlamentarnim izborima 2015., odnosno 2016. mogu zahvaliti 'pronarodnom' i antielitističkom nastupu, u što su zajedno uvjerili otprilike petinu birača izašlih na izbore.

Aktualna ih ispitivanja javnog mnijenja, za razliku od Bandićeve stranke, svrstavaju među političke opcije koje bi mogle osvojiti mandate na europskim izborima. Pritom se Živi zid na europskoj razini udružio s talijanskim populističkim Pokretom 5 zvjezdica, koji je u domovini trijumfirao na prošlim parlamentarnim izborima, ali se njegov utjecaj u međuvremenu ispuhao u korist druge talijanske populističke opcije, desničarske Lige. Tako je Italija postala prvom zapadnoeuropskom zemljom u kojoj je na vlasti koalicija populista.

Živi zid se u Hrvatskoj i dalje nameće kao treći izbor biračkog tijela, a na ovogodišnjim će europskim izborima imati prigodu među svojim biračima potvrditi da je stranka i dalje najslikovitiji zaštitnik najslabijih ili pak izgubiti utjecaj zbog niza loše percipiranih poteza, od više arogantnih postupaka svojih saborskih zastupnika, uključujući verbalno nasilje i financijske dubioze, do činjenice da nema ni ostvariv program.

S druge strane Most nezavisnih lista, koji je u nacionalnu politiku krenuo na valu uspjeha tadašnjeg gradonačelnika Metkovića Bože Petrova (prije toga politički aktivnog s pozicije Hrasta), danas se doživljava kao ostatak ostataka opcije čiji je iznenađujući uspjeh 2015. gotovo doveo do tripartitne koalicije s HDZ-om i SDP-om, a kasnije se sveo na dvaput zaredom dovođenje HDZ-a na vlast. To se u slučaju političkog profila Bože Petrova i najvjernijih suradnika jedino i moglo očekivati.

Andrej Plenković se u međuvremenu odrekao Mostovih usluga te ako je Živi zid postao hrvatskom inačicom talijanskog Pokreta 5 zvjezdica, Most je izgubivši ono malo ideološke raznolikosti drugih saborskih zastupnika postao hrvatskom verzijom talijanske Lige. Pritom je Liga krenula s talijanskog sjevera, a Most s hrvatskog juga, ali je politička darovitost i zasad politički uspjeh ipak na strani čelnika Lige.

Božu Petrova i Most na političkoj površini trenutačno održava isključivo žestoka retorika ne protiv svog ideološkog blizanca HDZ-a, nego protiv HDZ-ova aktualnog predsjednika Andreja Plenkovića, s gardom 'odbačene ljubavi'. Kao i u slučaju Živog zida, Most će na europskim izborima proći solidno uvjeri li preostale simpatizere da je i dalje antielitistička opcija, a loše prisjete li se oni Mostova ovjerenog uvjeravanja o nekoaliranju s HDZ-om.

Najvidljiviji predstavnici populizma u Hrvatskoj tako na europskim izborima imaju mogućnost prije parlamentarnih izbora 2020. provjeriti svoj politički utjecaj. Kao što se vidi iz njihova djelovanja proteklih nekoliko godina, riječ je o opcijama koje puno više ovise o slabostima suparničkih stranaka negoli o vlastitim prednostima.

Bez uglavnom dnevnopolitički kompiliranih ideja, bez konzistentnog i ostvarivog programa te bez šire baze stranačkih kadrova, svi oni ovise ili o jednom čovjeku, kao u slučaju Milana Bandića, ili o jednoj vrsti nezadovoljstva, kao u slučaju Živog zida i Mosta nezavisnih lista. Usto, odličan su pokazatelj toga kakav je ostatak etablirane političke ponude. Ukratko, ništa bolji. Zato bi preskupo plaćena WC školjka na nekom od plakata bila prava higijena.