U Vladi se ovih dana čude brojnim negativnim reakcijama oporbe, Crkve i javnosti na predložene izmjene Zakona o vodama i financiranju vodnoga gospodarstva. Privatizacija hrvatske vode?! 'Ma, kakvi! Ne dolazi u obzir!' poručuju i predsjednica Vlade Jadranka Kosor i njezin potpredsjednik Božidar Pankretić. Stvarno, kome bi uopće moglo pasti na pamet da bi hrvatska država mogla izgubiti nadzor nad tim prirodnim bogatstvom, od kojega doslovno ovisi opstanak njezinih građana?! E, pa – unatoč čuđenju Kosor i Pankretića – palo je na pamet mnogima. I to ne baš slučajno. Jer, kolikogod nas se iz Vlade trudili uvjeriti kako iza pretvaranja Hrvatskih voda iz javne ustanove u trgovačko društvo nema nikakvih skrivenih namjera, nego tek želja za učinkovitijim upravljanjem, previše je tu indicija koje upućuju na suprotno.

Ponajprije, čemu žurba i izbjegavanje javne rasprave!? Zašto se, bez ikakva pravnog uporišta, s izmjenama tih zakona željelo ići baš u hitnu saborsku proceduru? Nije li, nadalje, čudno da se te promjene željelo provesti unatoč protivljenju i matičnoga saborskog Odbora za vodno gospodarstvo, ali i Nacionalnog vijeća za vode? Je li, kako nas se ovih dana uvjerava, baš sasvim slučajno da se sve to događa u isto vrijeme dok šef hrvatske diplomacije Gordan Jandroković za boravka u SAD-u svojim domaćinima nudi ulaganja i u water management, a onda baš taj dio razgovora, nekako slučajno, ispadne iz hrvatske verzije priopćenja javnosti? I zašto ova Vlada, koja se u svemu drugome tako rado poziva na europsku praksu, ovaj put od iste želi odustati? Jer, osim Latvije, u svim država članicama EU vodama upravljaju javne ustanove, a ne javna poduzeća.

No još je važniji od ovih formalnih činjenica kontekst u kojemu se cijela ta priča o vodama u Hrvatskoj zapravo događa. Nije nikakva tajna da će rupu u državnome proračunu, koja je ove godine teška 15-ak milijardi kuna, biti teško popuniti. Ukupni je vanjski dug ionako već poprilično velik, mogućnosti inozemnog zaduživanja sve manje, a novac u inozemstvu sve skuplji. Zbog nedostatka ideja i hrabrosti koje bi dovele do znatnijeg smanjenja rashoda, traže se načini povećanja proračunskih prihoda. A i tu su mogućnosti sve manje i manje. Očekivani rast gospodarstva nikako da dođe, a ni znatnije povećanje potrošnje građana, koji ostaju bez posla i strahuju za budućnost, nitko razuman ne očekuje. Ne treba biti posebno vidovit pa zaključiti da je pitanje dana kad će i ova Vlada, kao što su to činile i sve prije nje, posegnuti za tim 'spasonosnim receptom' – daljnjom privatizacijom.

No nevolja je u tome što su ranije Vlade već prodale većinu onoga što je stvarno vrijedilo pa je, uz tu i tamo koju iznimku, preostalo tek ono što, po mišljenju mnogih, ne bi ni smjelo biti na prodaju: zemlja, šume i vode te javna poduzeća i ustanove koje tim javnim dobrima upravljaju. Da zamisao o nekoj vrsti privatizacije i tih resursa nekima nije strana, više je nego jasno. U proteklih ju je nekoliko mjeseci u više navrata iznosio i premijerkin savjetnik Borislav Škegro. Kad nam je sa stranica pojedinih medija nudio svoj 'manifest za novu privatizaciju', sasvim je jasno poručivao kako, kad je privatizacija u pitanju, ne bi smjelo biti svetih krava, spominjući pritom izrijekom upravo, da se poslužim njegovim riječima, 'kompanije koje smo nekad nazivali javnim poduzećima' – HEP, Hrvatske šume i vode ... – 'plus sve gradske holdinge'! Eto, što se Škegre tiče, a zasigurno i nekih drugih javnosti nepoznatih 'savjetnika', Hrvatske su vode već 'kompanija', a ne javna ustanova (baš kako se to i predlagalo u spornim izmjenama Zakona o vodama). A privatizirati treba ne samo tu 'kompaniju', koja o ukupnim vodama u Hrvatskoj treba skrbiti, nego i one (holdinge) koji ih distribuiraju do krajnjih potrošača.

Trebamo li kraj privatizacije stvarno dočekati 'goli i bosi'?

Koji bi, pak, krajnji rezultat takve privatizacije vodnim resursima bio, ponegdje je već viđeno – prije svega u nekim zemljama tzv. trećeg svijeta. Možda baš zato Škegro i ne predlaže da to kupe stranci – pregrubo bi to zvučalo. Ne, on bi to, kaže, kroz inicijalnu javnu ponudu, kao što je to nedavno učinjeno s HT-om i INA-om, prodao domaćim investicijskim fondovima i građanima. Nisam, moram to priznati, financijski stručnjak. No ne bi li to značilo da građani svojim novcem (ušteđenim na privatnim i fondovskim računima) kupuju nešto što je danas, kao javna ustanova, već njihovo? I tko bi sutra te građane i fondove mogao spriječiti da tako kupljene dionice na burzi ne prodaju bilo kome? Bio bi to, nesumnjivo, glamurozan završetak projekta pretvorbe i privatizacije, započetog ranih 90-ih, nakon kojega bi Hrvatska kao država, lišena svega osim golemih dugova, u Europsku uniju mogla napokon ući gola, bosa i - žedna.

No vratimo se mi na kraju još malo Vladi i Hrvatskim vodama. Slušam ovih dana potpredsjednika Pankretića kako se novinarki na jednoj lokalnoj televiziji žali kako i reakcije na prijedlog izmjena Zakona o vodama još jednom pokazuju kako bi oni, jel'te, 'provodili određene reforme', no ti kritičari traže 'da sve ostane kako je bilo'. Zgodan je to pokušaj 'mućenja vode', no sasvim pogrešan i plitak. Nitko od kritičara izmjena Zakona o vodama ne poziva i na status quo u Hrvatskim vodama. Upravo suprotno, brojne nevladine udruge i crkvena Komisija Iustitia et pax već godinama pozivaju na ozbiljne promjene u načinu gospodarenja vodnim bogatstvom, regulaciji rijeka i sustavima obrana od poplava, ali i u funkcioniranju same ustanove Hrvatske vode i nadzoru trošenja sredstava koja su joj na raspolaganju.

Hoće li, na kraju, od cijelog ovog slučaja biti i neke koristi? Je li okupljanje tako raznorodnih, na mnogim drugim temama nerijetko i suprotstavljenih, udruga oko teme vode istodobno i znak da je porasla javna svijest o važnosti očuvanja prirodnih dobara, poput zemlje, vode i šume, za budućnost svih hrvatskih stanovnika? I hoće li Vladino odustajanje od spornoga Zakona biti tek predah u lovu u mutnom ili će ipak značiti početak kraja koncepta prema kojemu baš sve, pa i budućnosti svih nas, mora biti na prodaju?